Google

05 listopada 2007

Misterije univerzuma

TEORIJA VELIKOG PRASKA I FIZIKALNI UVJETI TIJEKOM RAZVOJA SVEMIRA
Prema teoriji Velikog praska svemir nastao iz gustog i toplog stanja prije konačnog vremena. Širenjem svemira njegova temperatura i gustoća se smanjuju. Na temelju opažačkih podataka, prema teoriji Velikog praska, moguće je izračunati kako se gustoća i temperatura svemira mijenjala tijekom njegove povijesti. Premda teorija Velikog praska nije jedini kozmološki model (spomenimo npr. teoriju Stalnog stanja), ipak možemo kazati da je ona danas općenito prihvaćena. Značajno je istaknuti da teorija Velikog praska ne predstavlja konačno rješenje pitanja nastanka i razvoja svemira. Primjera radi o samom "trenutku nula" zasad ništa ne možemo kazati. Istodobno, teorija pokazuje neke nedostatke. Njihovo tumačenje dovelo je do nadopunjavanja i izmjena same teorije. Tako je posljednjih godina aktualan inflacijski model svemira, koji je nadopunio standardnu teoriju Velikog praska.
Za razumijevanje fizikalnih uvjeta tijekom razvoja svemira, pogotovo onih koji su vladali u ranim trenucima svemira, presudno značenje imaju naše spoznaje o svijetu elementarnih čestica. Kao što smo kazali, sam "trenutak nula" još uvijek je potpuna zagonetka. Međutim, suvremenim fizikalnim teorijama nastoje se rastumačiti zbivanja u svemiru, već od trenutka kada je on bio star svega 10-43 sekundi. Pretpostavlja se da je tada temperatura svemira bila 1032K i da se jedinstvena sila među česticama (supergravitacija) razdvojila na dvije sile ­ gravitacijsku i veliku ujedinjenu silu. Širenje i hlađenje svemira do temperature od 1028K (starost svemira tada je bila 10-35 sekundi), dovelo je do razdvajanja velike ujedinjene sile na jaku nuklearnu i elektroslabu silu. Obično se kaže da je tada došlo do "zamrzavanja" jake nuklearne sile. Kada je temperatura svemira opala na 1015K,(što odgovara starosti svemira od 10-10 sekundi), elektroslaba sila razdvojila se na elektromagnetsku i slabu nuklearnu silu.
Dakle, jedinstvena sila (supergravitacija) vrlo brzo se razdvojila na četiri danas nam poznate sile. Usporedno su nastajale elementarne čestice. Od jednostavnijih, postupno su stvorene one koje danas poznajemo.
U grubom, povijest svemira može se, s obzirom na omjer gustoće zračenja i materije, razdijeliti na dva razdoblja razdoblje zračenja, koje je trajalo od trenutka separacije prirodnih sila u ranom svemiru, pa do vremena od 3*105 godina, kada je započelo razdoblje materije. Porijeklo elementarnih čestica povezano je procesom suprotnim od procesa anihilacije materije i antimaterije. Poznato je da pri srazu čestice i antičestice nastaje energija (E), koja se može izračunati prema znamenitoj Einsteinovoj relaciji:
E=mc2
pri čemu je m, ukupna masa(anihiliranih) čestica, dok je c, brzina svjetlosti. Primjera radi, anihilacijom elektrona i njegove antičestice pozitrona nastaju dva visokoenergetska g­fotona. U suprotnom postupku dva g­fotona mogu stvoriti elektron i pozitron. Međutim, za to su potrebni određeni uvjeti. Nužno je da fotoni imaju dovoljno veliku energiju, odnosno temperaturu zračenja. Tako je za nastanak elektrona i pozitrona potrebna temperatura od najmanje 1010K, a za nastanak parova proton­antiproton potrebna je temperatura od najmanje 1013K. Visoke temperature vladale su u ranom svemiru kada su se i događali ovakvi procesi. S obzirom na to koje su čestice dominirale, rani svemir (koji pripada razdoblju zračenja), razdijeljen je u nekoliko podrazdoblja:
Hadronsko podrazdoblje (t = 10-8s ­ 10-4s, T = 1014K ­ 1012K) ­ dominacija masivnih čestica i antičestica, kao što su protoni i antiprotoni, kvarkovi i antikvarkovi.
Leptonsko podrazdoblje (t = 10-4s ­ 10s, T » 1012K) ­ nastanak lakših čestica i antičestica, kao što su elektroni i pozitroni.
Podrazdoblje nukleosinteze (t = 10s ­ 300s, T = 1011K ­ 1010K) ­ protoni i elektroni formiraju neutrone. U svemiru su uglavnom zastupljeni elektroni i neutrini (i njihove antičestice) te protoni i neutroni.
Kada je temperatura svemira opala na 109K, protoni i neutroni stvarali su jezgre deuterija i helija i male količine jezgara berilija i litija. Postupnim hlađenjem svemira nastajali su atomi vodika i helija. Nakon što je temperatura poprimila vrijednost od oko 3000K,(što odgovara starosti svemira od približno 3*105 godina), gustoća zračenja izjednačila se s gustoćom materije. Svemir od tog trenutka postaje propustan za zračenje. Pozadinsko zračenje, koje opažamo, potječe upravo iz tog doba. Uslijed širenja svemira ono je danas "ohlađeno" na svega 2,7K. Pozadinsko zračenje predstavlja doseg našeg motrenja u svemir. To su najstariji fotoni koje opažamo. Nakon što je svemir postao propustan za zračenje, započinje razdoblje materije, u kojem nastaju protogalaktike, kvazari, galaktička jata, zvijezde...
Prema inflacijskoj teoriji naglo širenje svemira započelo je u trenutku odvajanja elektroslabe i jake nuklearne sile, dakle kada je starost svemira iznosila svega 10-35 sekundi. Možemo kazati da je u tom trenutku došlo do "zamrzavanja" jake nuklearne sile. Slično kao što voda pri zamrzavanju oslobađa energiju u obliku topline, tako je "zamrzavanjem" jake nuklearne sile oslobođena velika količina energije, što je imalo za posljedicu naglo širenje svemira, koje je trajalo do trenutka kada je starost svemira iznosila 10-32 sekundi. Pretpostavlja se da je u tom kratkom periodu svemir povećao svoju veličinu 1050 puta! (Prisjetimo se da pod pojmom povećanja veličine svemira ili širenja svemira, podrazumijevamo porast uzajamnih udaljenosti točaka u svemirskom prostoru, što ne treba dovoditi u svezu s povećanjem nepostojećih "vanjskih dimenzija svemira").
Inflacijskom teorijom Velikog praska objašnjavaju se neki problemi standardnog modela Velikog praska. Tako inflacija svemira može protumačiti naglu promjenu zakrivljenosti svemira, kao i očuvanje izotropnosti pozadinskog zračenja. Pretpostavlja se da je izdvajanjem jake nuklearne sile stvorena nešto veća količina materije nego antimaterije, što može protumačiti asimetriju između materije i antimaterije u današnjem svemiru. Teorije velike ujedinjene sile nastoje rastumačiti gravitacijske nestabilnosti već u ranom svemiru, a koje bi mogle objasniti grupiranje materije u ustrojstva koja su nastala mnogo kasnije. Tako neke od teorija ujedinjene sile pretpostavljaju konačnu masu neutrina. Kompjutorske simulacije pokazuju da masivni neutrini mogu biti razlogom grupiranja materije u obliku filamenata, što se opaža u ustrojstvima galaktičkih superjata.
Zanimljivo je da su suvremena kozmološka istraživanja usko povezana s istraživanjem mikrosvijeta. Nove spoznaje o fizici elementarnih čestica i prirodi njihovog uzajamnog djelovanja, neposredan su doprinos našim spoznajama o nastanku i razvoju svemira u kojem živimo.
Na kraju se postavlja pitanje kakva je konačna sudbina svemira. Procjene srednje gustoće svemira, (koje ne moraju biti točne), većinom ukazuju da je svemir otvoren, tj. da će se njegovo širenje vječno nastaviti. što će se u tom slučaju događati s materijom i energijom? Nakon što istroše nuklearno gorivo, zvijezde će izumirati. U svemiru će biti sve više bijelih patuljaka, neutronskih zvijezda i crnih jama. Jedan dio zvijezda napustit će svoje galaktike, a drugi dio će se sabiti u masivnu crnu jamu u galaktičkom središtu. Teorija pokazuje da bijeli patuljci kolapsiraju u neutronske zvijezde, a da neutronske zvijezde kolapsiraju u crne jame. Vjerojatnost tog procesa je vrlo mala, ali u vrlo dugom periodu vremena on će se ipak dogoditi. Za naše pojmove u gotovo neizmjernoj budućnosti, svemir će se sastojati od crnih jama. Međutim, ni to nije konačno stanje. Vrlo dugotrajnim procesom (tzv. Hawkingov proces), crne jame gube masu i "isparavaju". Tako će na kraju svemirski prostor ostati ispunjen fotonima, neutrinima i antineutrinima te česticama i antičesticama isparenih iz crnih jama...

MATERIJA I ANTIMATERIJA
Upitate li fizičara koji promatra svijet iz perspektive fizike čestica, od čega je građena tvar oko njega, dobit ćete zapanjujuće jednostavan odgovor. Tvar koja nas okružuje građena je od samo dvije vrste elementarnih čestica; jednog leptona (elektrona) i dva različita tipa kvarkova (up i down) u nukleonima.
No stvar je ipak samo naizgled tako jednostavna i dugo je vremena trebalo proći da bi se dobio odgovor kakav je gore napisan. Što je lepton, što su kvarkovi i nukleoni? Polako, idemo redom...

Iako zvuči pomalo pjesnički, iz iskustva znamo da je istina kako je ovaj naš svijet pun različitosti i dinamičkih promjena –zapanjujuće ljepote i grubih razaranja. Kud god se okrenemo tvar, živa il’ neživa, u neprestanom gibanju, mijenja svoje oblike, nastaje i nestaje, stvara upravo onaj svijet iz prve rečenice. Mnogo vidimo svojim očima, ali puno više ostaje pod površinom, daleko i strano našim osjetima. Upravo će se u ovom tekstu otići malo ispod površine, ne bi li nam taj skriveni dio tvari postao bliži, obraćajući veći dio pažnje na slijedeće:
tvar i antitvar
unutar atoma
valno-čestična priroda tvari.
Već u uvodu dana je za većinu nas iznenađujuća činjenica kako je sva tvar i antitvar izgrađena od samo dva tipa elementarnih čestica. Što je antitvar? Sigurno ste ju sreli u SF filmovima, kad u dodiru s običnom tvari dođe do snažne eksplozije u kojoj se i antitvar i tvar potpuno ponište –anihiliraju. No ona nije tek puka izmišljotina znanstvene fantastike! Postojanje antičestica došlo je kao iznenađenje fizičarima, no još čudnovatija bila je spoznaja da se sama materija može stvoriti i uništiti, da se energija može materijalizirati i dematerijalizirati. Iz toga izvode zaključak: ako je to moguće, onda postojanje nečeg kao što su antičestice postaje logički potrebno. Kad bi se npr. elektron mogao stvoriti sam, električni naboj bio bi stvoren iz ničega i ukupna količina naboja ne bi bila očuvana. Dakle, zakoni očuvanja su ono zbog čega su fizičari toliko sigurni da svaka čestica ima antičesticu.
Antičestice su kao slike u ogledalu odgovarajućih čestica. Postoji i mišljenje kako bi antičestice mogle biti čestice koje idu natrag u vremenu. Prvi je otkriven pozitron ili pozitivni elektron 1932.g. Sve o pozitronu je upravo suprotno od elekrona, osim mase koja je jednaka (naboji su po apsolutnoj vrijednosti jednaki, ali suprotnog predznaka). Antiproton je dobiven eksperimentalno 1955.g., a antineutron 1956.g.
Ljudi vole iz različitih razloga svrstavati stvari prema nekim zajedničkim svojstvima. Tako postoji i nekoliko načina na koji su “razmještene” čestice.
Jedan od tih je prema njihovoj masi. Tako razlikujemo:
teške, masivne čestice –barione (barios, grč. težak); u koje ubrajamo protone i neutrone, te njihove antičestice
lake čestice –leptone (leptos, grč. lagan), tu spadaju elektron (me = 9.1·10-31kg) i neutrino, te njihove antičestice.
Čestice koje imaju masu između mase protona i elektrona zovemo mezoni (m mezon, p mezon,...).
Općenito čestice često razvrstavamo i na slijedeći način:
1. fermioni (elektron, nukleoni, neutrino,p mezoni?) i
2. bozoni (fotoni, P mezoni, K mezoni).
Razlikuju se u nekim svojstvima i principima kojima se podvrgavaju. Ponašanje fermiona prvi je (uz Diraca) otkrio Enrico Fermi, pa su po njemu dobili ime. To su čestice koje se “ne vole naći zajedno”, tj. podvrgavaju se Paulijevom principu isključenja koji kaže kako dva fermiona nikada ne dijele isto kvantno stanje. Na kraju krajeva, to je ono što čini tvar čvrstom –koliko god “teško” sjedili na stolcu, ne možemo potisnuti čestice u isto kvantno stanje.
Bozoni su čestice koje se ponašaju drukčije. Prvi je to ponašanje identificirao S.N. Bose (s Einsteinom). Njima ne smeta da se nađu u istom stanju.
Ove dvije vrste čestica razlikuju se i po spinu (svojstvo čestica kojim se ovdje nećemo detaljnije baviti, budući ne postoji jednostavan način za dobro objašnjenje); tako fermioni imaju spin s =1/2, a bozoni s =1.
ANIHILACIJA I KREACIJA
Sama ideja anihilacije dana je spominjanjem SF filmova –kontakta materije i antimaterije. Stvar pojednostavljeno izgleda ovako: pozitron se susreće s “običnim” elektronom i dvije se čestice anihiliraju, iščeznu. Masa je uništena, ali energija je još tu i prenosi se parom g zraka fotona koji putuju u suprotnim smjerovima.
Bitno je istaknuti: 1.) anihilacija se uvijek događa u paru čestica – antičestica, 2.) pri bilo kojoj anihilaciji količina naboja, moment količine gibanja (linearni i kutni), te energija ostaju očuvani.
Vrijedilo je razmisliti i o “obrnutoj anihilaciji”. Npr. zamislimo da okrenemo dva fotona i pustimo ih da putuju natrag u jednu točku. Što će se dogoditi? Je li moguće stvoriti –kreirati elektron – pozitron par? Zakoni očuvanja to dozvoljavaju, jer bilo koja veličina očuvana u procesu anihilacije, mora ostati ista i u procesu kreacije. No teško je pronaći dva identična fotona i usmjeriti ih natrag u istom malenom dijelu prostora. Ipak, postoji način. Ako g zraka fotona prođe dovoljno blizu jezgre, dolazi do interakcije (recoil??) i svi ZO su zadovoljeni. Takav g foton mora imati energiju barem 2mc2; energiju mirovanja elektrona i poztitrona, otprilike 1.022MeV.

pokusi raspršenja
Ne možemo jednostavno pogledati unutar atoma ili jezgre kako bismo vidjeli od čega su građeni. Za takve informacije od velike koristi su nam upravo eksperimenti raspršenja; čestice se ubrzavaju i poprimaju visoke energije, te se usmjeravaju na metu (često drugu česticu). Detektori koji ju okružuju identificiraju čestice stvorene i raspršene pri sudaru.
otkriće jezgre
Geiger i Marsden pod vodstvom Rutherforda napravili su prvi i najpoznatiji pokus raspršenja kojim su otkrili postojanje jezgre. Raspršenje je u tom pokusu bilo elastično, tj. nije korištena energija da bi se materijalizirale nove čestice ili pobudila jezgra. Snop a čestica uz pomoć električnog i magnetskog polja usmjeravan je prema listiću zlata i došlo je do raspršenja. Detektor prebrojava a čestice, tj. daje informaciju o njihovoj raspodjeli (po kutovima raspršenja). Pojednostavljen prikaz pokusa dan je na slici.

Što su oni znali prije pokusa?
-a čestice su atomi helija koji su “izgubili” svoje elektrone
-a čestice imaju pozitivan naboj
-a čestice imaju energiju » 5MeV
Što nisu znali?
-da unutar atoma postoje jezgre
-veličinu a čestica
Što su očekivali?
- a čestice ići će ravno kroz zlatni listić, jedva ili nikako otklonjene

!iznenađenje
Otklon a čestica bio je puno veći od očekivanog. Postavila su se pitanja:
Što je moglo zaustaviti a česticu i skrenuti je na njenoj putanji?
Zasigurno je to moralo biti nešto masivno.
2. Zašto ih ipak onda ima malo koje završe tako?
I a čestica i “što god bilo” moraju biti jako mali, pa većina a čestica ipak prođe ravno.
3. Koja sila je za to odgovorna?
Električna odbojna sila između pozitivno nabijene a čestice i pozitivno nabijene “jezgre” atoma zlata: , gdje je +2e naboj a čestice, +Ze naboj jezgre (u ovom slučaju jezgre zlata), d najmanja udaljenost među jezgrama.
Rezultati pokusa naveli su Rutherforda na ideju da se svi atomi sastoje od jako male, masivne, pozitivno nabijene jezgre, okružene elektronima na “velikoj” udaljenosti.
Vrlo veliko bilo je iznenađenje koliko je uistinu mala jezgra (polumjera » 10-14m), obzirom da je u njoj koncentrirana gotovo čitava masa atoma (polumjer atoma je
» 10-10m). Kad bi jezgra bila veličine ping-pong loptice, atom bi bio veći od katedrale sv. Petra, pa je atom uistinu skoro prazan prostor.
Često se vrše i pokusi s raspršenjem elektrona koji su se pokazali kao dobar alat da se malo pobliže pogledaju jezgre, te su dali preciznije podatke o njihovoj veličini. Velika je prednost elektrona u odnosu na a-čestice da na njih ne utječe sila koja drži nukleone zajedno.
Jezgra sadrži dvije vrste čestica zajedničkog naziva –nukleoni (nucleus lat. – jezgra), otprilike jednakih masa: pozitivno nabijene protone (otkriveni 1919.g., mp = 1836.12 me) i neutralne čestice – neutrone (otkriveni 1932.g., mn = mp+2.5 me). Neutroni jezgri dodaju masu bez da dodaju naboj. U prirodi se tako mogu naći atomi istog elementa s istim kemijskim svojstvima, ali različitom masom –izotopi. Oni ustvari imaju jednak broj protona, ali ne i neutrona.
Pokusi raspršenja (i drugi) pokazuju da je broj protona jednak atomskom broju Z u periodnom sustavu elemenata, pa je naboj jezgre +Ze. Broj neutrona u jezgri označavomo sa N, dok je s A označen ukupan broj nukleona u jezgri –maseni broj.
Za opisivanje građe jezgre zna se upotrebljavati model kaplje (pokazuje se korisnim u računima za nuklearnu fisiju). Zbog konstantne gustoće može se zamisliti da je jezgra građena od nuklearne tvari, kao što je kapljica građena od vode. Tako dodavanjem svakog ekstra nukleona, dodaje se i neki ekstra volumen. Kako je volumen jezgre , proporcionalan masenom broju A, slijedi da je radijus jezgre proporcionalan trećem korijenu od A, tj. .
Vrijednost konstante r0, efektivni radijus jednog nukleona je oko 10-15m.
Gustoća nuklearne tvari je ogromna. Npr. kutija šibica puna nuklearne tvari ima masu oko 5·1012 tona. U jezgri kao da postoji neko dosta jako ljepilo koje sve to drži na okupu –jaka privlačna sila.
unutar nukleona
Veliki je korak bilo je dobivanje energije reda veličine nekoliko GeV-a, što je dovoljno za materijaliziranje parova proton-antiproton i neuton-antineutron.
Kako se povećavala energija akceleratora, stvoren je velik broj novih čestica (npr. hadroni – P i K mezoni – čestice koje jako interagiraju jedne s drugima ???) To je u neku ruku posramilo fizičare. Zašto? Pa, nisu sve one mogle biti fundamentalne. Bilo je izvjesno da su one kombinacija nekih još elementarnijih komponenti. No koju od njih proglasiti fundamentalnom? Nijednu. Zamišljeno je da su sve one izgrađene od nove vrste čestica, koju je američki fizičar Murray Gell-Mann nazvao kvarkovi. No u njih je bilo teško povjerovati. Najstranija stvar o njima bila je ta da su morali imati električni naboj 1/3 ili 2/3 naboja elektrona. Do tog trenutka, naime, naboj elektrona bio je apsolutno fundamentalna jedinica naboja. Iznos naboja u obliku razlomka! Što je sad to?
Je li model kvarkova samo igra brojevima ili takvi objekti uistinu postoje unutar nukleona?
Stanford Linear Accelerator SLAC imao je dovoljno energije (oko 20GeV), da to istraži.
Sudar elektrona velike energije s kvarkom donosi više od samog raspršenja pod velikim kutem; počinje stvaranje čestica (uglavnom mezona). Iz energije interakcije nastaje par kvark-antikvark. To je oblik neelastičnog raspršenja (energija je “utrošena” na stvaranje čestica).
Richard Feynman shvatio je da tu kompliciranu situaciju pojednostavljuju relativistički efekti. Akceleriranom elektronu proton izgleda kao čestica koja mu se približava gotovo brzinom svijetlosti. Zbog dilatacije vremena činit će se da kvarkovi gotovo miruju, a zbog kontrakcije duljine, proton se “pretvara” u ravan disk unutar kojeg se nalaze tri mete. Iz načina o kojem iznos kuta raspršenja ovisi o naboju čestica koje se raspršuju, bilo je moguće provjeriti da kvarkovi zaista imaju naboj u obliku razlomka naboja elektrona.
Dakle, kvarkovi se kombiniraju u trojke i na taj način grade protone, nukleone i druge barione i mezone.
obojani kvarkovi i gluoni
Nešto vrlo snažno mora držati kvarkove unutar čestice. Kao što nabijene čestice jedna na drugu djeluju silom izmjenjujući fotone, tako se i kvarkovi privlače izmjenjujući čestice zvane gluoni. One su kao ljepilo koje drži protone i neutrone, kao i druge hadrone, čitave. Također “vode” i do privlačne sile koja nukleone drži na okupu. Ta interakcija poznata je pod nazivom jaka nuklearna sila.
Kvarkovi nose novu vrstu ‘naboja’ –boju. Javlja se u tri oblika:crvena, zelena i plava Razlog za odabiranje ovog imena je taj da su slobodne čestice uvijek ‘bezbojne’ kombinacije kvarkova. Gluoni za razliku od fotona koji su električki neutralni nose svoj ‘naboj’. Gluoni sebe emitiraju i apsorbiraju gluone. Ta ‘kqark colour interaction’ postaje sve veća s udaljenošću, zbog toga kvarkove ne možemo naći samostalno (ne mogu se odvojiti). To objašnjava ono oko čega su fizičari bili zabrinuti kad se došlo na ideju kvarkova –nisu ih mogli pronaći.
Kvarkovi i elektroni su "čestice tvari", a gluoni i fotoni "čestice sile".
Kako bi bilo moguće promatrati čestice jako malih dimenzija potrebno je načiniti velike i skupe akceleratore, jer što dublje želimo prodrijeti u tvar, trebamo veću energiju.
Mnogi pokusi raspršenja uključuju elektromagnetsku interakciju među nabojima. Ako projektil i meta imaju naboje q1 i q2 redom, onda je kinetička energija potrebna da se približe na udaljenost r: .
Još nešto je tu bitno, de Broglieva valna duljina mora također biti usporediva ili manja od one koju ima struktura koja se istražuje. To je drugi razlog zbog čega su potrebne visoke energije kako bi se istražile male čestice. No o tome nešto više u idućem poglavlju.
Tako je potrebno imati energiju 2mc2 za stvaranje para čestica-antičestica mase m.
“glazba atoma” iliti valno-čestična priroda tvari
1917. godine Einstein je učinio korak naprijed, a Compton svojim pokusom potpuno dokazao kao svjetlost ima dvojnu: korpuskularnu (čestičnu) i valnu narav. Francuski fizičar Louis de Broglie, vjerujući u jedinstvo prirode, prenio je taj dualizam i na čestice tvari. Na primjer, elektroni se poput fotona mogu promatrati kao da imaju svoju valnu duljinu danu de Broglievom relacijom , gdje je p količina gibanja, a h Planckova konstanta. Njegovu teoriju prihvatili su mnogi teoretičari, a kasnije je Erwin Schrödinger takvo tumačenje opisao i valnom jednadžbom. No dugo nije bilo moguće vidjeti tu valnu prirodu čestica.



U stvari, stojni valovi se mogu vidjeti ukoliko su elektroni zatvoreni u neku vrstu kutije. Stojni valovi koji se vide uz pomoć skenirajućeg tunelirajućeg mikroskopa nisu elektroni koji idu gore-dolje, već ‘tunnelling’ mikroskop detektira mjesta gdje je gustoća elektrona –vjerojatnost da se elektron nađe, velika, a gdje mala.
zašto atomi imaju diskretne energijske nivoe
Atom je poput te kutije u koju su uhvaćeni elektroni. Pozitivno nabijena jezgra stvara potencijalnu jamu iz koje negativni elektroni ne mogu pobjeći. Kako su elektroni uhvaćeni u '‘kutiju’, onda imaju konačne diskretne valne duljine, koje ovise o veličini kutije. S poznatom valnom duljinom l znamo iz de Broglieve relacije pronaći i količinu gibanja, a onda i kinetičku energiju elektrona .
Što je manja ‘kutija’, manja je i valna duljina, a veća količina gibanja i kinetička energija. Dakle, veličina i oblik ‘kutije’ određuju dozvoljene valne duljine, a tim i vrijednosti za energiju elektrona. Elektron u atomu može imati samo jednu od tih vrijednosti i nije dozvoljena nikakva međuvrijednost. Te dozvoljene energije su energijski nivoi atoma.
Svaki crveni neonski znak ili natrijeva ulična lampa dokaz su diskretnog energijskog spektra elektrona u atomu. Njihova svjetlost dolazi u diskretnim linijama. Svaka linija predstavlja svjetlost "nošenu" fotonima diskretnih valnih duljina i frekvencija, pa stoga i diskretnih energija E = hf. Elektroni mogu raditi kvantne skokove između dopuštenih energijskih nivoa. Pri prelasku s višeg na niži nivo emitiraju foton čija je energija dana sa E = h·f = Epočetna-Ekonačna. Energije fotona su ustvari razlike u energijama između dva moguća energijska nivoa (elektrona u atomu). Emisija zračenja različitih frekvencija je idealan alat za prikaz energijskih nivoa nekog atoma.
atomi ne mogu biti manji nego što jesu
Ideja o valu elektrona u kutiji može objasniti zašto su atomi upravo dimenzija kojih jesu. Npr. elektron u atomu vodika mora biti vezan uz jezgru. Njegova ukupna energija treba biti negativna. Da je ukupna energija pozitivna, elektron bi pobjegao. Privlačna sila jezgre daje tu negativnu potencijalnu energiju, pa je to u redu. Ali, ako se elektron nalazi u zatvorenom prostoru, stojni valovi “zahtijevaju” od njega da ima količinu gibanja, pa i kinetičku energiju koja raste smanjenjem veličine kutije. Pribrajajući pozitivnu kinetičku energiju negativnoj potencijalnoj, uvijek vodi na to da ukupna energija raste prema nuli.
Zamislimo sad da smanjujemo atom. Što se događa?
potencijalna energija (proporcionalna s 1/r) bi postajala sve negativnija
kinetička energija (proporcionalna s 1/r2) bi sve više rasla, zbog smanjivanja valne duljine stojnih valova
No, kinetička energija puno brže raste, nego što potencijalna pada (zbog kvadratnog člana). To znači da bi smanjivanjem atoma u jednom trenutku ukupna energija postala pozitivna i elektron bi “pobjegao”. Može se izračunati na ovaj način najmanja moguća vrijednost za duljinu radijusa vodikovog atoma. Ova aproksimacija daje tek nešto veću vrijednost od stvarne 0.53·10-10m.
model atoma kao vala na žici
Možemo atom zamisliti kao žicu gitare, to je naravno dosta pojednostavljeno i općenito nije potpuno dobar prikaz, ali će pomoći da nešto uočimo i dođemo do određenih pojmova. Jedna stvar je tu svakako točna; elektroni su zarobljeni u konačnom prostoru, a onda i formiraju stojne valove. Budući su zidovi jednostavno vertikalni, stojni valovi su također vrlo jednostavni, baš kao oni na gitari. Energija ovisi samo o veličini kutije i broju n (n = 1, 2, ...) čvorova u stojnom valu. n je glavni kvantni broj tog energijskog nivoa. Kako n raste, tako se valne duljine smanjuju, a količina gibanja i energija se povećavaju. Energija raste propocionalno s n2 (za vodikov atom sa 1/n2). Ovakav model atoma pokazuje da atomi imaju samo diskretne vrijednosti energije i to počevši od najnižeg (glavnog) stanja za n = 1 (slika Diskretni energijski nivoi atoma odgovaraju diskretnim stojnim valovima elektrona u atomu). Zbog toga sudari među atomima i molekulama ne mogu tek tako “omesti” stanje atoma, osim ako temperature ne postanu jako visoke. Zato stvari oko nas pretežno ostaju nepromijenjene.
Osim glavnog kvantnog broja, stanje u kojem se nalazi elektron opisuju još i : orbitalni kvantni broj –l = 0,1,...,n-1; magnetski kvantni broj m = -l, -l+1, ..., 0, ..., l-1, l; te spinski kvantni broj s = +1/2, -1/2. Elektron se tako nalazi u stanju točno određenom sa sva četiri kvantna broja. To, zajedno s Paulijevim principom isključenja, objašnjava raspored elemenata u periodnom sustavu. No priča o tome ide dublje u područje kvantne fizike, pa ovdje neće biti iznešena.
Schrödinger je 1926. g. izračunao energije koje može imati elekton u atomu vodika:
.
Za n = 1, govorimo o najnižem dopuštenom stanju. Kako n raste, En ide sve bliže nuli. Ako je E>0, ukupna energija elektrona je pozitivna, pa on izlazi slobodan iz atoma, tj. atom se ionizira. Energiju potrebnu da se elektron oslobodi iz najnižeg energijskog nivoa (-13.6eV) nazivamo energijom ionizacije i ona za atom vodika iznosi 13.6eV.
Potpuno neočekivana bila je ovisnost energijskih nivoa za atom vodika o 1/n2. Dvadeset godina prije Johann Balmer dao je jednostavnu numeričku formulu za frekvencije vidljivih linija vodikovog spektra:
, n>2.
R = 1.1·107m-1 ... Rydbergova konstanta
(Nedugo zatim Lyman je pronašao linije u ultraljubičastom dijelu spektra za najniži energijski nivo, n=1.)
Dakle, tri čestice (elektron i dva kvarka), zajedno s neutrinom koji dolazi s elektronom, objašnjavaju gotovo čitavu tvar u svemiru.
Gotovo? Postoje naime tri generacije fundamentalnih čestica. Kao da priroda ponavlja ‘bazu’ od 4

RAZLIKA IZMEĐU ČESTICA I ANTIČESTICA
Suvremena teorija nam govori da svaka čestica ima svoju antičesticu, dakle česticu iste mase i spina, ali suprotnog naboja. Simetrija obzirom na pozitivan i negativan naboj jedan je od temeljnih zakona prirode i opažena je pri gotovo svim elementarnim česticama.
Osim naboja, čestice i antičestice razlikuju se i po cijelom nizu drugih svojstava: leptonski broj, barionski broj, stranost, itd. Svojstva koja su identična kod čestica i antičestica jesu: masa, spin, vrijeme raspada, itd. Postoje čestice koje su potpuno neutralne i u tom slučaju su antičestice i čestice jednake (npr. foton i antifoton su jedno te isto, pa kažemo da je foton ujedno svoja antičestica). Općenito: antineutrino je antičestica neutrina, antiproton je antičestica protona itd. Antimaterija se sastoji od antiprotona, antineutrona i antielektrona (pozitrona). Dakle, atomske jezgre antimaterije su negativno nabijene, a oko njih kruže pozitivno nabijeni pozitroni. Sigurno se pitate koja je razlika između neutrona i antineutrona s obzirom na to da neutron nije električki nabijen. Radi se o tome da je neutron sastavljen od kvarkova, a antineutron od antikvarkova. Kvarkovi i antikvarkovi imaju suprotne naboje bez obzira što je njihov zbroj u oba slučaja jednak nuli. Spomenimo na kraju i ideju američkog fizičara Johna Wheelera da se pozitron može interpretirati kao elektron koji putuje unatrag u vremenu, što je matematički razradio Richard Feynman i za to dobio Nobelovu nagradu 1965. godine.
Prikaz pljuska kozmičkih zraka iz Svemira, prirodnih izvora antičestica.

BARIONSKA ASIMETRIJA SVEMIRA – GDJE JE PROTUTVAR
Pri izučavanju svijeta čestica i sila spoznata je “vertikalna hijerarhija”: tvar je sačinjena od atoma, atomi su građeni od jezgri i elektronskog omotača, atomske jezgre od nukleona (protona i neutrona), a ovi pak od kvarkova. U ovom se predavanju usredotočujemo na, obično previđenu, “horizontalnu strukturu”: svakoj je čestici pridružena “protučestica” suprotnog naboja i po zakonima fizike čestica njih bi u svemiru trebalo biti u jednakim količinama. Isti fizikalni zakoni govore da se u međusobnim sudarima čestice i antičestice poništavaju, pretvaraju u zračenje, u fotone koji odnose njihovu energiju. Dakle, već samo naše postojanje govori o asimetričnom pojavljivanju tvari i protutvari (materije i antimaterije). Budući da glavnina naše mase dolazi od nukleona (bariona), govorimo o “barionskoj asimetriji”. Za njeno razumijevanje upućeni smo na izučavanje fundamentalnih međudjelovanja između elementarnih čestica. Pritom do punog izražaja dolaze određene simetrije tih međudjelovanja, posebice one na diskretne P, C i T transformacije. No osim što navedene “diskretne transformacije” C i P diktiraju uvjete pod kojima je moguće stvaranje tvari, one omogućuju i jasno razlikovanje materije i antimaterije.

C, P i T transformacije kao orijentiri u svijetu elementarnih čestica

Simetrije su ušle u fiziku 20. stoljeća kao jedno od njenih najmoćnijih oruđa. Pod simetričnom transformacijom razumijevamo takav zahvat na fizikalnom sustavu koji nas vodi na situaciju koju ne možemo razlikovati od originalne. Te su simetrije uočene u “jednadžbama gibanja” Newtonovoj za mehaniku te Maxwellovim za elektromagnetizam. Najpoznatije simetrije odnose se na “kontinuirane” (neprekidne) pomake u prostoru ili vremenu (nemogućnost utvrđivanja apsolutnog prostornog položaja ili apsolutnog vremena) te kontinuirane prostorne rotacije (nemogućnost utvrđivanja apsolutnog smjera u prostoru). Jednako besprijekorno vladanje prirodom fizičari su očekivali i od “diskretnih” zrcaljenja prostora i vremena (P i T) te zrcaljenja materije u antimateriju (C). Dok god vrijede te simetrije, nemoguće je utvrditi što je apsolutno lijevo ili desno, što je smjer vremena, kao i apsolutni predznak električnog naboja.
Sve do druge polovine ovog stoljeća vladalo je uvjerenje da se svi procesi moraju odvijati jednako u originalnom (našem) svijetu i u svijetu koji bi se dobio od njega prostornim zrcaljenjem (operacijom prostornog pariteta), pri čemu se “lijevo” zamjenjuje “desnim”. Prvi šok nastupio je 1957. otkrićem narušenja simetrije prostornog pariteta u pokusima koje je izvela Chien-Shiung Wu. Uspoređujući b-raspad jezgre kobalta s ingeniozno izvedenim pokusom koji bi trebao odgovarati njegovoj zrcalnoj slici, ona se našla u ulozi Alice u zemlji čudesa: elektroni emitirani u tom raspadu odabiru jedan određeni smjer, što narušava simetriju na prostorno zrcaljenje. Razlog tome je neobična priroda prije spomenute neobične čestice (anti)neutrina, koji jezgru napušta u paru s elektronom: neutrino se u našem svijetu pojavljuje kao čestica određene, lijeve orijentacije.
Uslijedila je sugestija Lava Landaua da će tek kombinirana CP-transformacija, kompozicija prostornog zrcaljenja i transformacije čestica u antičestice, pedstavljati konačnu simetriju. No već 1964. godine uslijedio je sljedeći šok, Cronin-Fitchevo otkriće narušenja CP-simetrije u slabim raspadima K-mezona. Do dana današnjeg taj mali kutak svijeta ostao je jedino mjesto gdje su laboratorijski pokusi utvrdili narušenje CP-simetrije.
Od tog otkrića prošla su tri i pol desetljeća, dovoljno vremena da samo CP-narušenje prestane biti misterija. Ono što je nekad bilo šokantno otkriće danas izgleda sasvim očekivano: znanje akumulirano u tzv. standardnom modelu pokazuje da bi šok prestavljalo neotkrivanje CP-narušenja.
Na kraju, možemo se upitati što je s kombiniranom CPT-transformacijom, dobivenom istovremenim zrcaljenjem prostora, okretanjem smjera vremena i zamjenom materije antimaterijom. Teorijsko je očekivanje da je takav svijet identičan polaznom, tj. CPT =I (identična transformacija). Taj “CPT teorem” između ostalog predviđa jednakost masa čestica i antičestica, pa eksperimentalni rezultat za razliku masa neutralnih K-mezona potvrđuje CPT-teorem na veliku točnost. Riječ je o najmanjem broju izmjerenom u nekom pokusu. Uz postuliran CPT-teorem, svako mjerenje narušenja CP-simetrije (CP) predstavlja mjerenje neinvarijantnosti na vremenski obrat (T)!
Prema tome, pokusi s neutralnim K-mezonima razotkrili su čudesno svojstvo slabih sila - da one znaju za “mikroskopski” smjer vremena.
Usto, pokus s raspadom tzv. dugoživućeg neutralnog K-mezona (KL) po prvi put u povijesti omogućuje apsolutno određivanje predznaka električnog naboja. Primjerice u semileptonskom kanalu raspada na dva moguća stanja, koja su si međusobno CP-zrcalne slike ovaj posljednji se događa nešto učestalije. Stoga možemo utvrditi da je pozitron ona laka nabijena čestica (lepton) koja se u gornjem semileptonskom raspadu pojavi nešto češće. Takav pokus nam je za sada jedini poznati način da u eventualnoj komunikaciji s nekom izvanzemaljskom civilizacijom utvrdimo da li je ona građena od materije ili antimaterije - i izbjegnemo eventualni fatalni susret koji bi mogao dovesti do poništenja svjetova.

Razlog postojanja antičestica

Fizika je igra predviđanja. Jedan od zvjezdanih trenutaka fizike je bilo uvođenje Diracove jednadžbe 1929-30. Riječ je o pokušaju da se opis elektrona pomoću kvantno-mehaničkih valnih funkcija učini konzistentnim sa specijalnom teorijom relativnosti. Temeljna značajka specijalne relativnosti je jedna nova simetrija - ravnopravno pojavljivanje prostora i vremena. Dok u svakodnevnom životu prostor i vrijeme doživljavamo različito, oni ulaze potpuno ravnopravno u opis svijeta prikazanog Diracovom jednadžbom. Isprva zbunjujući zahtjev “stanja negativnih energija” koja ta jednadžba nosi sa sobom, pokazao se kao njen najveći trijumf. Naime, ona za svaku vrstu nabijene čestice koju opisuje, kao što je to primjerice elektron, zahtijeva postojanje čestice druge vrste, s jednakom masom ali sa suprotnim električnim nabojem. Dirac je zazirao od uvođenja novih čestica, pa je isprva predložio da partner elektrona bude proton - no Andersonovo otkriće pozitivno nabijenog elektrona (pozitrona) 1932. razriješilo je sve dileme. Danas prepoznajemo CPT-simetriju Diracove jednadžbe, koja zahtijeva podvostručavanje čestica protučesticama - “nabojno konjugiranim” partnerima. To svojstvo Diracove jednadžbe je Feynman ocijenio ključnim dometom jednadžbe koja objedinjuje relativistički i kvantnomehanički opis događanja. On jednostavno pokazuje da ono što je “virtualna čestica” za jednoga, može biti virtualna antičestica za nekog drugog. O čemu je riječ, dočarat će nam slikovita usporedba dobacivanja lopte između dva igrača, s raspršenjem elektrona u vanjskom električnom polju. Česticu (loptu) između dva raspršenja (bacanja) smatramo virtualnom - kao što na filmskom zapisu ne bismo mogli razlikovati gibanje lopte pustimo li film unatraške, tako kod raspršenja elektrona nije moguće utvrditi vremenski slijed raspršenja (smjer gibanja): moguće je zamisliti takav sustav promatranja, da ono što je prošli događaj za jednog promatrača, bude budući događaj za drugoga. Kao posljedica zahtjeva relativnosti (u odnosu na sustav promatrača) izgleda da je narušena uzročno-posljedična veza događaja (kauzalnost). Prema Feynmanu, u opis dvostrukog raspršenja treba uključiti obje verzije takovog događanja.
U drugoj, “(b)-verziji”, elektron koji putuje unatraške u vremenu ima smisao njegove antičestice, pozitrona. Događaj koji se ovdje zbiva ranije ima značenje stvaranja para čestice i antičestice, pozitrona koji se giba prema budućem (kasnijem) događaju, u kome se poništava s elektronom. Prisutnost pozitrona je nužna za račun amplituda vezanih uz gibanje elektrona ---- postojanjem antičestice uspostavljena je kauzalna struktura procesa s prividno izmijenjenim vremenskim poretkom.





Antičestice u laboratoriju
Za sada nemamo prilike proučavati intenzivne anihilacije, kakve bi očekivali pri dodiru nakupina tvari i protutvari. No, možda su naša očekivanja snažnih eksplozija pretjerana. Tlak već stvorenog zračenja mogao bi usporavati proces, kao što sloj pare oko kapljice bačene na vruću plohu štednjaka usporava njeno daljnje isparavanje, tako da imamo dovoljno vremena za promatranje plesa kapljica na ploči.
Nešto slično zbiva se i u pojedinačnim događajima susreta čestica i antičestica, koje se danas mogu proučavati: čestica i antičestica stvore vezano stanje sa znatnim trajanjem. Takvi su primjeri pozitronija (e+ e-), mionskog atoma (m+ e-) i kvarkovskih atoma, čiji je studij započeo čamonijem (vezanih stanjem c-kvarka i njegove antičestice). Za standarde fizike čestica proces anihilacije takvih sustava uopće nije brz. Dapače, on može biti zanemaren pri računu energijskih razina tih vezanih sustava. Općenito, svi poznati mezoni složeni su od kvarka i antikvarka, s tim da oni mogu pripadati raznim vrstama (“okusima”).
Pri sudaranju snopova čestica, njihovu se kinetičku energiju može pretvoriti u energiju mase. Stoga se u sudaru snopova čestica dovoljne energije može proizvoditi znatna količina raznih čestica, zajedno s njihovim antičesticama. Tako je krajem 40-tih podešena energija “bevatrona” na Berkeleyu omogućila stvaranje parova protona i antiprotona, čime je antiproton i otkriven. Po CPT teoremu, antiproton mora biti jednako stabilan kao proton, kao što pozitron mora biti jednako stabilan kao elektron. To omogućuje uskladištavanje antičestica, da bi se dobili antičestični snopovi, poput onih u sudarivačima. Za sada je riječ o malim količinama antičestica - za 1 gram trebali bi tisuću milijardi akceleratorskih nakupina antiprotona, što bi koštalo preko 1016 dolara.
Prvi takvi sudarivači koji su stupili na fizikalnu scenu temeljili su se na elektronsko-pozitronskim snopovima, ubrzavanim u protivnim smjerovima. Na mjestima presjecanja rojeva elektrona i pozitrona, energija sudara djelomično se pretvara u energiju materije i antimaterije novih čestičnih vrsta, kako se prelazi energija praga stvaranja tih novih čestica. Tako je uz t-lepton otkriven “čarobni”, c-kvark (putem vezanog stanja J/Y (c)) kao i “kvark ljepote”, b-kvark (putem vezanog, “upsilon” stanja, ¡ (b)).
Na elektronsko-pozitronskim sudarivačima nije se moglo doseći energiju potrebnu za stvaranje “kvarka istine”, t-kvarka. To je uspjelo 1994. u sudarima protona i antiprotona na tevatronu, sudarivaču Fermilaba kod Chicaga. No, još deseteljeće ranije, 1983. na CERN-u kod Geneve je u protonsko-antiprotonskom sudarivaču uspjelo proizvesti Z-česticu, tešku inačicu fotona. U anihilaciji kvarka i antikvarka, od kojih su složeni proton i antiproton, stvori se Z-bozon, koji se potom, poput fotona, raspada na par elektrona i pozitrona. Navedeni primjeri odnose se na visokoenergijsku frontu dosezanja pragova stvaranja novih čestica. No pokusi se izvode i na proučavanju svojstva antiprotona na niskim energijama - kao što se to čini njihovim uskladištavanjem u LEAR-ov (od engl. Low Energy Antiproton) prsten na CERN-u. Taj je uređaj omogućio dostatno usporavanje antiprotona da hvatanjem pozitrona bude oformljen antivodik. CERN je u siječnju 1996. izvijestio o prvoj laboratorijskoj proizvodnji devet antivodikovih atoma. Nedavno je nešto slično ostvareno i na Fermilabu. Ipak, budući da takav neizolirani antivodik brzo anihilira s materijom iz okoline, istinsko laboratorijsko izučavanje protutvari ostaje za budućnost. Prvi korak, izoliranje antivodikovih atoma, omogućio bi da se laserskom spektroskopijom usporede njegove energijske razine (1s-2s) s vodikovim, na točnost od 10-18. To bi bio vrijedan test C i CPT simetrije. Slijedeći korak bilo bi moguće uskladištenje električki neutralnog antivodika na temelju njegovog dijamagnetičkog svojstva, u obliku antivodikovog leda. Ono što je već u laboratorijskoj uporabi su pozitronski snopovi, koji, osim u atomskoj fizici i fizici kondenzirane tvari, primjenu nalaze i u medicini. Pozitronska tomografija (PET, od engl. Positron Emission Tomography) temelji se na lociranju pozitronskih emitera (ugljika-11, dušika-13, kisika-15 ili fluora-18). Emitirani pozitron, srednjeg slobodnog puta od 1 mm, anihilira s elektronom tkiva, odašiljući dvije karakteristične g-zake suprotnih smjerova, koje hvata PET-kamera. Time je omogućeno proučavanje patoloških promjena u tkivu prije opazivih anatomskih promjena. Zamisliva je i tomografija autoprotonima, uz mogućnost uništavanja tumora većim gustoćama antiprotona.

Gdje je protutvar ?

Otisak Armstrongovog stopala na površini Mjeseca pokazao je da su astronaut i Mjesec građeni od iste tvari. Isto vrijedi za planete Sunčevog sustava, gdje su sonde posjetile osam od devet planeta. Testiranje tvari unutar Sunčevog sustava omogućuje nam i Sunčev vjetar, sastavljen uglavnom od protona. Odsutnost jakog g-zračenja ukazuje da su asteroidi i kometi također građeni od tvari.
Proučavanje tvari na galaktičkoj skali omogućuje kozmičko zračenje. Budući da se pozitroni lako proizvode pri prolazu primarnog kozmičkog zračenja kroz međuzvjezdanu tvar, proučava se samo prisutnost težih antičestica. Primjerice, opažanje antiprotona na razini, odgovara antiprotonima kao sekundarnoj komponeneti kozmičkog zračenja proizašlog iz sudara. U usporedbi s tim, opažanje samo jedne jezgre antiugljika ukazivalo bi na postojanje astrofizičkog objekta u kome je fuzijom antivodika i antihelija došlo do antiugljika.
Na razini nakupina galaktika ne opaža se g zračenje do kojeg bi dolazilo ukoliko bi u istoj nakupini galaktika postojale i one građene od tvari i one građene od protutvari. Dakle Sunčevih masa tvari susjednih nakupina galaktika (kao one u zviježđu Djevice) su ili barioni ili antibarioni.
Za sada nemamo predodžbu o mehanizmu kojim bi tekla separacija materije od antimaterije na kozmičkoj ljestvici. Isto tako ne uzima se ozbiljno ni mogućnost da je svemir počeo s više materije od antimaterije (s nekim početnim barionskim brojem), pri čemu bi naznačen omjer bio mjera čestica koje se nisu poništile u ranom svemiru. Polazeći od svemira čiji je početni barionski broj bio nula, Andrej Saharov je ukazao na uvjete u kojima bi se mogao ostvariti mjereni omjer bariona prema fotonima:
(i) Teorija fundamentalnih međudjelovanja mora uključivati narušenje barionskoga broja (B);
(ii) Ta se međudjelovanja moraju, tijekom nekog perioda u povijesti svemira, zbivati izvan termičke ravnoteže (tako da su procesi koji narušavaju barionski broj B nepovratni);
(iii) Učinimo li “zrcaljenje” svijeta čestica u svijet antičestica (tzv. C-operaciju) i k tome dodamo još i obično (prostorno) P-zrcaljenje (što ukupno vodi na CP-zrcaljenje), tada simetrije C i CP moraju biti narušene (tako da raspadi koji mijenjaju broj bariona B imaju različite vjerojatnosti od procesa koji mijenjaju broj antibariona).
Saharovljevi uvjeti (i) narušenja barionskog broja i (iii) narušenja C i CP simetrija odnose se na temeljna svojstva elementarnih čestica. Do sada laboratorijski pokusi ne ukazuju na narušenje barionskog broja (ni u akceleratorskim pokusima, niti pri mjerenju raspada protona). S druge strane, CP narušenje je izmjereno jedino u sustavu neutralnih K mezona, na primjeru četiri raspada dugoživućeg KL mezona: neleptonskim raspadima semileptonskom, već spomenutom i nedavno u radijacijskom raspadu
No, CP narušenje koje je sudjelovalo u “bariogenezi” vezano je na energijske skale daleko iznad onih u sustavu kaona. Pritom studij barionske asimetrije svemira testira mehanizme CP narušenja izvan standardnog modela fizike čestica. Stoga je poželjno izučiti udaljenosti preko desetak megaparseka, ne bi li tamo naišli na područja građena od antimaterije. U tu je svrhu američka NASA odobrila projekt AMS (engl. Alpha Magnetic Spectrometer) - moćnog spektrometra sa supravodljivim magnetom, koji bi početkom slijedećeg tisućljeća bio smješten na svemirsku stanicu “alfa”. Njegov je cilj opažanja antihelija i antiugljika u svemiru s osjetljivošću koja 10 tisuća ili 100 tisuća puta premašuje postojeća mjerenja. Davanjem odgovora na postojanje protutvari izvan lokalne supranakupine galaktika, AMS će biti od velike važnost i za razumijevanje temeljnih zakona fizike čestica.


UDARI IZ SVEMIRA

Sva tijela sunčeva sustava bila su tijekom svog postojanja izložena udarima iz svemira. Na površinama Merkura, Mjeseca, Marsa i svih planenih satelita, gdje su geološki procesi odavno završili, lako se uočavaju tragovi ovog bombardiranja. Iako je Zemlja, zahvaljujući većoj masi, primila mnogo više udaraca nego Mjesec, vidljivih kratera je mnogo manje. Razlog tome je stalno preoblikovanje površine uzrokovano vulkanskim, tektonskim, biološkim i drugim faktorima. Do danas je na površini Zemlje prepoznato tek 120 kratera, većinom u geološki stabilnim područjima Sjeverne Amerike, Europe i Australije, gdje je i istraživanje bilo najintenzivnije. Fotografije satelita u orbiti oko Zemlje znatno su olakšala prepoznavanje kratera, posebno u zabačenim područjima.Barringerov Krater u Arizoni (slika 1.) prvi je 1920. prepoznati udarni krater. U njemu su pronađeni i fragmenti meteorita, što je tada bio jedini način da se dokaže udarno porijeklo kratera. Nekoliko desetljeća kasnije, otkrivene su neke jedinstvene fizičke karakteristike udarnih kratera prema kojima ih je muguće prepoznati. Uglavnom su to promjene u tlu koje mogu nastati samo pod djelovanjem iznomno visokog tlaka i temperature. Udarni krateri se, prema obliku, dijele na dvije grupe: jednostavne i složene. Jednostavni krateri su relativno mali, pravilnog su zdjelastog oblika, sa omjerima dubina-promjer od oko 1:5 do 1:7. Kod većih kratera dolazi do erozije strmih zidova, a najčešće je prisutna i središnja uzvisina u obliku šiljka ili prstena. Omjer dubina-promjer se kreće između 1:10 i 1:20.
Promjer kod kojih krateri postaju složeni ovisi o gravitaciji na površini udarenog planeta ili satelita - što je veća gravitacija, manji je promjer kod kojih krateri postaju složeni. Na Zemlji je taj prijelazni promjer oko 2 do 4 km, ovisno o svojstvima tla na mjestu udara, dok je na Mjesecu (gravitacija 16% zemljine) 15 do 20 km.
Središnji šiljak ili prsten nastaje podizanjem tla koje je prethodno bilo jako komprimirano udarom. Urušavanje zidova dodatno mijenja oblik kratera, te povećava njegov polumjer. Veliki udari kojima je Zemlja bila izložena kroz svoje postojanje važniji su nego bi se to dalo zaključiti prema njihovom broju. Nedavne istraživanja na granici geoloških razdoblja Kreda i Tercijara, koja označava i vrijeme izumiranja dinosaura i mnogih drugih vrsta tog doba, otkrila su neobično velike koncentracije siderofilnih elemenata i drugih tragova meteoritskog udara. Danas se vjeruje da je prije 66 milijuna godina, na kraju razdoblja Krede, asteroid promjera 10 do 20 km pao na području današnjeg Meksika (slika 2.) i posredno izazvao izumiranje dinosaura. Moguće je da su udari asteroida bili uzrokom i drugih velikih izumiranja koja su se na Zemlji događala u prosjeku svakih stotinjak milijuna godina.
Udari tijela iz svemira dogodili su se i u novijoj povijesti. Najpoznatiji takav događaj poznat je kao Tunguska eksplozija, a dogodila se nad Sibirom 1908. godine. Okolni stanovnici su vidjeli blještavi meteor, čuli zaglušujuću buku, te osjetili udarni val koji se nakon eksplozije proširio zrakom. Na mjestu pada meteorita je kasnije izbio požar. Prvi istraživaći su došli tek mnogo godina nakon eksplozije. Pronašli su tragove požara, te radijalno polegnuto drveće 30-tak kilometara uokolo središta eksplozije. Nikakvi ostaci meteorita nisu pronađeni. Sumnja se da je 50-metarski komet ili asteroid eksplodirao neposredno prije udara u Zemlju.


BERMUDSKI TROUGAO
Nitko ne zna što se, zapravo, dogodilo s tisucama brodova i zrakoplova što su netragom nestali u ukletom Bermudskom trokutu i slicnim opakim zonama na našem planetu. Zajedno s njima nestalo je i više tisuca ljudi, a da nitko od njih nije uspio pozvati u pomoc i izvuci živu glavu. Gdje su nestali? Što se dogodilo s njima?
Drama je zapocela mnogo prije nego što je radio-telegrafista, “Eskadrile 19”, koju su sacinjavali pet torpednih zrakoplova “Grumman TB M3 Avenger” Americke ratne mornarice s 14 zrakoplovnih profesionalaca, odaslao krajnje dramaticnu poruku:- Tonemo u bjelu vodu... Gotovi smo!

Tog je dana, 5. decembra/prosinca 1945. godine, iz americke vojne baze u Fort Lauderdaleu, na Floridi, eskadrila 19 uzletjelala na uobicajni rutinski let zracnim prostorom Bermuda i Bahama. Prvi je avion uzletio u 14,02, a šest minuta kasnije za njim su, leteci u formaciji, krenula i ostala cetiri bombardera. Vrijeme je bilo lijepo i ništa nije ukazivalo na mogucu tragediju. Pa, ipak...? “Ne vidimo zemlju!...”Drama se dogodila u trenucima kada su se americki zrakoplovi, u povratku, približavali bazi i kada se ocekivalo da ce tražiti upute za slijetanje. Umjesto toga, u 15,45 sati, Centar za navodenje je u bazi primio krajnje uznemiravajucu poruku:- Govori zapovjednik “Eskadrile 19”. U neprilici smo. Ne vidimo zemlju. Ponavljam, Ne vidimo zemlju!...U bazi Fort Lauderdale istog je casa dat znak za uzbunu.- Recite nam vaše koordinate! - tražili su iz Centra.Zapovjednik eskadrile potporucnik Charles Taylor bio je smušen:- Ne možemo odrediti položaj!... Ne vidimo zemlju!...Nismo sigurni u smjer... Nismo sigurni kamo nas je odnijelo... Cak ni ocean ne izgleda kao obicno... Dodavola, pa ovo...Veza je prekinuta.
Šta se dogodilo?
U americkoj je vojnoj bazi nastalo pravo zaprepašcenje. Ne samo što je tog dana bilo lijepo, tiho vrijeme, vec su i atmosferske prilike u tom dijelu Atlantika bile gotovo idealne. Osim toga i zapovjednik se eskadrile sasvim cudo ponašao. Nije pratio ni jednu od instrukcija, niti se koristio postupkom kojeg je, kao profesionalni pilot, odlicno poznavao i nerijetko koristio. Mogao je zatražiti poziciju bilo koje odredene tocke za spuštanje, ali nije.
Zašto? Što se dogadalo s “Eskadrilom 19”?

Dežurni casnik u Kontrolnom tornju pokušavao je od ostalih navigatora da dobije tocnu poziciju “Eskadrile 19”. No, radio-veza se iz neobjašnjivih razloga sve više pogoršavala i uskoro je postalo
Pa ipak, na neki cudan nacin, u Kontroli letenja mogli su pratiti uznemirene glasove pilota, koji su medu sobom održavali radio-vezu. Iz njihovih isprekidanih dramaticnih dijaloga moglo se zakljuciti da su svi kompasi prestali raditi(!?), da su navigacioni uredaji “poludjeli”(!?) i da - kakvog li užasa - daju razlicite i zbunjujuce podatke. Iz nekog krajnje misterioznog razloga, piloti nisu vidjeli, cak, ni sunce!U 16,23 sati primljena je posljednja poruka “Eskadrile 19”. Radio-telegrafista je javljao:- Tonemo u bijelu vodu... Gotovi smo...Potom je nastala tišina. Piloti amaricke “Eskadrile 19” više se nikada nisu javili.

sasvim jasno da su avioni prestali primati poruke iz Baze.


TUNGUSKA ENIGMA - DAN KADA SU SE OTVORILA NEBESA...
Bilo je praskozorje 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamtece tijelo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letjelo je prema sjeveru... A onda je odjeknula strašna eksplozija, cije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...Samo je jedna cinjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto nevideno - silovita eksplozija jacine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 cetvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedecih godina i desetljeca, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno podrucje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povecala. Zbog toga nije ni cudo što taj dogadaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuduje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvecom znanstvenom misterijom 20. stoljeca”, Isaac Asimov “fantasticnom eksplozijom koja prevazilazi maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!
Mnogi istrazivaci vjeruju da je sibirsku katastrofu izazvao meteorit, ali ova, ako i druge teorije, nikada nije potvrdjena
Šta se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika razlicitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrica saopcio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih dogadaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeca, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proucavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramaticna svjedocanstva onih koji su preživjeli “susret trece vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i racunice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 razlicite znanstvene teorije! Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguce objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet. Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog dogadaja, Vasiljev bio jedan od najogorcenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmicke civilizacije!Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jucer doimala više nego fanatsticnom?!- Raspolažem s dokazima - izjavio mi je Nikolaj Vasiljev u velikom intervjuu za sarajevski “Svijet” - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...Vratimo se u prošlost. Bilo je praskozorje, 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitacniju jaru.Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješcanih dina, zaustavljale su se i u cudu gledale misteriozno letece tijelo što je, poput golemog leteceg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteci silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenadeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panicno se hvatajuci za uši, jer im je zaglušujuca buka, cinilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.Tacno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke mocnog Jeniseja, inace rijetko naseljen i nepristupacan kraj nepreglednih tresetišta i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, pocela je silovito da podrhtava. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se cula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uredaja cak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio nevideni kaos. Eksplozija! Vatra! Lom!Paklena vatrena jara, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!Sibir nestaje u zlokobnoj pomrcini!Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...
Kada su prvi istrazivaci stigli na mjesto zagonetne ekspolozije zatekli su povaljana stabla i opustosene sume stotinama milja unaokolo

Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pecurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujucom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuca kilometara unaokolo. Golemi val vrucine, što se silnom brzinom širi preko mocvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat ce se i zamracivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmickog dogadaja.Nepregledne tisucugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)srecu da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuci za odgovorom - što se dogodilo.Prizori pakla su svuda oko njih. Pet tisuca kilometara unaokolo.Cini se da za njih nema spasa.I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni cudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo podrucje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je odista stigao - sudnji dan!
Zemlja se zatresla Svjedocanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:“Bilo je vrijeme dorucka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovacke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presijecem obruce na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, citav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvacen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna jara. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...Mašio sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbacen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrcala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska zacula se zaglušujuca buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se pocela tresti, a ja sam - ležeci na tlu - prekrio glavu rukama, plašeci se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe poceo da huci vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajuci sagorjeli trag na tlu...”Stravicne je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:“Tek što sam sjeo doruckovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slicni detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume suknu plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetrušina poobarala drvece i najprije mi pade naum da je u pitanju orkan. Šcepah cvrsto rukam drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan poce da diže vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.Istodobno, tutnjava je toliko prestrašila konje da su upanicene životinje pocele sumanuto galopirati vukuci za sobom opremu za oranje...”I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada zacula buka slicna snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku otpoce da se valja golemi uništavajuci val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisucama kilometara unaokolo. Vrela zracna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajuci ugljenisanu pustoš. Drvece je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao cestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuci zemlju poput džinovske krtice....

LETECI TANJURI - NAJCUVANIJA TAJNA
Neidentificirani leteci objekti (NLO), koji su nakon svrsetka Drugoga svjetskog rata preplavljivali nebo nad nasom planetom, potakli su francuski casopis »Historia« da napravi retrospektivu toga fenomena. Je li posrijedi masovna halucinacija, zelja za mistifikacijom, ili je rijec o necemu sto jos treba proucavati?
Godine 1944, stab Luftwaffe, njemackog ratnog zrakoplovstva, osnovao je prvu sluzbu zaduzenu da prikuplja i analizira izvjestaje njemackih ratnih pilota koji su na svojim misijama vidjeli nekakve "pokretne izvore svjetlosti i letece objekte" nepoznata porijekla i nevidena ponasanja. Ta sluzba Luftwaffe bila je prva sluzbena organizacija za proucavanje onoga sto je poslije nazvano "letecim tanjurima". Taj je termin kasnije zamijenjen mnogo prikladnijim: NLO (neidentificirani leteci objekti). Otad pa do danas registrirano je vise od jedan milion videnja NLO-a na podrucju koje pokriva cijelu nasu planetu. Nekoliko milijuna ljudi, koji pripadaju svim drustvenim slojevima, zivotnim dobima, obrazovnim razredima i klasama strucnosti - vidjelo je ili mislilo da je vidjelo "letece tanjure".
Eskadrila letecih tanjura
Francuski publicist Charles Garreau pripovijeda kako je taj fenomen 1947. godine poceo poprimati razmjere koji se do danas neprekidno povecavaju.- Upravo sam vidio neke cudne letjelice iznad Mount Rainiera. Doimale su se kao nekakvi cudni veliki leteci tanjuri...Na aerodromu Yakima, u americkoj saveznoj drzavi Idaho, kamo se upravo spustio sa svojim avionom, pilot Kenneth Arnold - jos pod dojmom neobicnog spektakla sto ga je upravo vidio - pricao je sto je vidio pilotima i mehanicarima sto su se okupili oko njega. - Rano poslije podne poletio sam s aerodroma Chehalis. Oko 15 sati bio sam iznad prvih brda Rocky Mountains (Stjenjaka), gdje je prije nekoliko dana netragom nestao jedan avion C-46 marinskog korpusa. Sjetivsi se toga, odlucio sam da ga pokusam traziti. Digao sam se stoga na visinu od 10.000 stopa (oko 3400 m) da bih mogao vidjeti dno divovskih klanaca. Mislio sam da je olupina nestaloga aviona, mozda, u jednome od njih. Promatrao sam teren ispod sebe, ali onda je odjednom moju paznju privukao niz bljeskova svjetlosti s moje lijeve strane...
Tada je Kenneth Arnold ugledao ono sto ce kasnije novinari prozvati – eskadrilom letecih tanjura.- Pogledao sam u tom smjeru i spazio devet letecih vrlo blistavih predmeta tanjurasta oblika. Procijenio sam, onako odoka, da su dugacki, otprilike, petnaest metara. Letjeli su gledajuci iz mojega aviona, velikom brzinom od sjevera prema jugu i to u formaciji naglavce okrenutih stepenica, tj. prvi je avion letio najvise, a ostali stepenica sto ispod i iza njega. Nisu letjeli ravno nego vijugavo, izbjegavajuci planinske vrhunce. Ni vodoravno nisu letjeli jednolicno, nego kao da skakucu, poput kamena koji odskace od povrsine vode. Nakon nekog vremena nestali su iza jednoga visokog brda Na svu srecu, mehanicki sam ukljucio "stopericu" kad sam ih spazio i iskljucio je kad su nestali. Tako sam saznao da sam ih promatrao oko 102 sekunde. Buduci da sam zapamtio gdje su bili kad sam ih spazio, mogao sam, pomocu karte, lako izracunati da je udaljenost, koju su za to vrijeme preletjeli, iznosila 41 milju. To sto su presli 41 milju za 102 sekunde, znacilo je da su letjeli brzinom od 2700 km na sat...Samo nekoliko sati poslije toga, Arnoldova je prica otkucana na svim novinskim teleprinterima s naslovima: "Pilot vidio letece tanjure!", “Misteriozna eskadrila letecih tanjura na americkom nebu”, “Leteci tanuri pratili pilota!”, itd, itd.Tako je, 24. lipnja 1947. roden termin koji je odmah preveden na sve svjetske jezike. Ali, to ipak nije bio prvi tajanstveni leteci predmet kojemu je dano to, zapravo, banalno ime.
sta su vidjeli Madridani?Cetrnaestoga kolovoza 1864, list "Gazeta de Madrid" ovako je opisao nesto sto su stanovnici spanjolskoga glavnog grada vidjeli dva dana prije toga:"Nekakav sjajni leteci tanjur, crvenkast i nadsvoden jarkoblistavom kupolom, viden je prekjucer uvecer nad istocnim obzorom ma dridskog neba. Posto je neko vrijeme mirovao lebdeci na jednom mjestu, predmet je poceo letjeti velikom brzinom u raznim smjerovima, vodoravno i okomito, a onda nestao ispod obzora."Petnaest godina poslije toga, 25. sijecnja 1879, John Martin, farmer iz Texasa, ispricao je novinarima "Daily Newsa", lista koji je tada izlazio u Densonu, ono sto je vidio i sto ga je snazno uzbudilo. List je Martinovu pricu objavio pod naslovom "Cudan dogadaj":»Gosp. John Martin, farmer koji zivi, otprilike, sest milja juzno od nasega vrlog grada, ispricao nam je svoj cudan dozivljaj. U cetvrtak ujutro, dok je bio u lovu, Martinovu je paznju privukao neki cudan predmet na nebu. Zapanjila ga je brzina kojom je taj predmet letio i njegov cudni oblik. Kad ga je g. Martin spazio, predmet je imao dimenzije i boju obicne narance, ali se neprekidno povecavao. Kretao se golemom brzinom. Nakon nekog vremena preletio je iznad g. Martina, koji je tada vidio da je taj predmet golem i da ima oblik tanjura ili zdjelice. Uskoro je nestao iza obzorja."Treba upozoriti na nesto sto je, zapravo, samo po sebi jasno. Sigurno je da se stanovnici Madrida i Teksasani nisu mogli dogovoriti da predmete koje su vidjeli usporede s tanjurima, a Arnold, naravno, nije mogao znati za price ili iskaze stanovnika Madrida. Ali, dok je ono sto su vidjeli Madridani i sto je 1879. vidio teksaski farmer Martin bilo brzo zaboravljeno i nije dobilo nikakav veci publicitet, ono sto je 24. lipnja 1947. vidio Arnold imalo je neobicne reperkusije.
Arnoldova prica odmah je poslana ATlC-u. Tamo je primljena sa skepsom, ali i sa stanovitim strepnjama ATIC (Air Technical Intelli gence Center - Obavjestajni centar za zrakoplovnu tehniku) bio je, kako sam naziv govori, tehnicka obavjestajna sluzba americkog ratnog zrakoplovstva, kojemu je glavni zadatak da prikuplja tehnicke obavijesti o svim stranim avionima i letecim projektilima. Njegova se komanda nalazi u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, pokraj Daytona, u drzavi Ohio.

Ko ima pravo?
Tehnicki strucnjaci ATIC-a odmah su se podijelili na dva tabora. Jedni su smatrali da je Arnold, zapravo, vidio samo formaciju obicnih mlaznih aviona: “U normalnim okolnostima, ljudsko oko ne moze vidjeti predmet kojemu prividna velicina iznosi manje od dvije desetinke jedne sekunde luka” (luk -360 stupnjeva - 360 sekunda). Rezoniranje Arnoldovih protivnika djeluje razborito. Buduci da Arnold procjenjuje da su ti predmeti bili dugacki 15 metara, oni su, zapravo, bili mnogo blize nego sto se njemu cinilo, inace ih ne bi mogao vidjeti na udaljenosti od petnaestak kilometara, a kamoli trideset ili cetrdeset. Zato je pogresan i njegov proracun njihove brzine. Oni nisu letjeli brzinom od 2700 km na sat nego brzinom od 650 km na sat, a to je brzina kojom lako lete mlazni avioni. Zasto se Arnoldu cinilo (i samo cinilo!) da se ti predmeti krecu "poskakujuci", poput oblutka koji se odbija od vodene povrsine? Zato sto ih je vidio kroz nekoliko slojeva silno zagrijana zraka (ljeto iznad kamenih planina). Rijec je o deformaciji slicnoj onoj koja nastaje ljeti na asfaltnim cestama.Ali, pripadnici suprotnog tabora gledaju na cijeli slucaj drukcije — i ne skrivaju svoju uznemirenost. Narocito ih uznemiruju navodne sposobnosti tih letjelica:"Arnold je tocno vidio njihovu poziciju kad ih je spazio. Treba imati na umu da on izvrsno poznaje taj kraj jer je nad njim cesto letio. Vidio je da su nepoznate letjelice nestale iza brda koje je on dobro poznavao. A buduci da je tocno znao gdje se nalazi njegov avion, znao je na kakvoj su udaljenosti od njega bile letjelice kad su nestale. Zato njegova procjena, da su letjele brzinom od 2700 km na sat, mora biti tocna S druge strane, nijedan avion ne moze onako vijugavo letjeti izmedu brda kao sto su letjele te nepoznate letjelice. U jednom se Arnold ipak prevario: u procjeni velicine letjelice. Ako ih je mogao vidjeti na udaljenosti od 30 do 40 km i ako su mu se cinile dugacke 15 metara, onda to znaci da su, zapravo, bile dugacke ili siroke, ili da su imale promjer od najmanje 60 metara"Zato su neki zakljucili da je Arnold vidio zapravo, svemirske brodove, da su to bile letjelice neke izvanzemaljske civilizacije."Letjelice takvih dimenzija, sposobne za takvu brzinu i druge letne performance. nadilaze daleko nase, ovozemaljske, tehnicke mogucnosti."Istraga provedena u svim americkim zrako plovim bazama pokazala je, uostalom, da 24. lipnja nijedna formacija vojnih aviona nije letjela nad tim podrucjem ili blizu njega.
Brojna svjedocanstva
Iskaz Kennetha Arnolda dobio je neocekivanu potvrdu sutradan. Tada se vratio u bazu Fred Johnson, rudarski inzenjer i profesor rudarstva na jednom americkom sveucilistu, prospektor (tragac za rudnim nalazistima) iz Portlanda, u drzavi Oregon. On je 24. lipnja boravio u planinskom kraju iznad kojega je Arnold vidio letjelice. Cim se vratio u bazu, potrazio je svojega sefa i prijatelja, Rogera Bishopa, da mu isprica sto je vidio:- Toga popodneva (24. lipnja) vidio sam formaciju nekakvih cudnih letjelica - pet ili set diskova - sto su letjeli prema jugu. Iznad mene proletjeli su za samo deset ili petnaest sekundi; pojavili su se iza jednog brda i nestali za drugim, ali dobro sam ih vidio. Vidio sam jos nesto. Igla mojega kompasa poskakivala je kao mahnita!Johnson je vidio sest, a Arnold devet letjelica - ali moguce je da se formacija razdvojila kad je izasla iz Arnoldova vidokruga.
U toku iducih dana umnozio se broj osoba koje su vidjele letece tanjure. Dvadeset i osmoga lipnja, oko 15 sati i 15 minuta, pilot lovackog aviona tipa F-51, koji je letio nedaleko od jezera Meade u Nevadi, spazio je sebi zdesna formaciju od pet-sest letjelica okrugla oblika koje su nestale leteci cudesnom brzinom.sest sati poslije, kad se u zrakoplovnoj bazi Montgomey Field u Alabami vec smracilo, dva pilota i dva oficira obavjestajne sluzbe zrakoplovstva spazili su na nebu nekakvu jaku svjetlost. Dolazila je s juga, od obzora, letjela u cik-caku i postizala na trenutke cudesnu brzinu. Doletjevsi iznad baze, zaustavila se trenutak, a onda odletjela natrag prema jugu i zacas nestala Te su noci brojni stanovnici Milwaukeeja spazili nad gradom "deset plavkastih plamenova" (opis jednog ocevica). U Clarionu. u drzavi Iowa, jedan vozac autobusa odjednom je spazio neki svijete leci predmet "kako para noc" silnom brzinom, a onda ih je spazio jos najmanje dvanaest.Izlozen toj poplavi izvjestaja, ATIC nastavlja istragu. Iz dana u dan dosje nepoznatih letjelica raste, a 4. srpnja (americki nacionalni praznik) nastaje pravi »festival letecih tanjura”- iznad Portlanda.
Ludilo na nebu
»Velika predstava” pocela je u l i sati prije podne. Prva je letjelica preletjela preko Mount Jeffersona. U 13 sati i 05 minuta jedan policajac, koji je sjedio u automobilu na parkiralistu uprave policije, uletio je u sobu dezurnoga:- Ne znam kako da opisem ono sto sam upravo vidio, ali to je nevideno! U jednom trenutku opazio sam da je nesto preplasilo gradske golubove i slucajno pogledao uvis. To sto sam vidio potrajalo je samo nekoliko sekundi, jer sam mogao gledati samo kroz vjetrobran; iznad glave bio mi je krov automobila. Vidio sam pet golemih diskova koji su se kretali cudesnom brzinom - dva prema jugu, tri prema istoku.Ni dvije minute poslije toga, zazvonio je telefon. Dva policajca u patroli (obojica stariji i iskusni policajci) javljali su da su upravo vidjeli na nebu tri diska srebrnaste boje koji su letjeli jedan iza drugoga velikom brzinom. Poslije pet minuta, s istim izvjestajem javila su se cetiri policajca stacionirana u luci. U 16 sati i 30 minuta policiji je telefonirala neka gradanka i javila da je upravo vidjela na nebu nekakav predmet “nalik na nov novcat politirani novcic od cetvrt dolara”. Jedan prolaznik s periferije javio je nesto poslije da je vidio dvije letjelice. U toku iducih dana saznalo se da je toga popodneva letjelice vidjelo nekoliko stotina gradana Portlanda.Te je noci posada jednog putnickog aviona kompanije -United Airlines- vidjela iznad Emmela, u drzavi Idaho, pet letjelica.- Te letjelice - napisao je u izvjestaju kapetan aviona - djeluju glatko i politirano na trbuhu, a hrapavo sa strane. Vidjeli smo ih dosta dobro, jer smo ih slijedili otprilike 70 kilometara, kad su. odjednom, jednostavno nestale.Svakog dana toga srpnja 1947. dolazili su novi izvjestaji. Gotovo bi se reklo da je nebo iznad juga Sjedinjenih Drzava "puno svemirskih letjelica". Narod ih zove "leteci tanjuri", ali vojne im vlasti daju naziv UFO (Unidenti fied Flying Object - Neidentificirani leteci objekt).
Suoceni s tom lavinom izvjestaja, strucnjaci ATIC-a bili su zbunjeni. Bili bi jos zbunjeniji da im je, pocetkom toga srpnja, dosao u ruke izvjestaj o jednom dogadaju u Francuskoj, nedaleko od Rouena - ali mlada zena koja je to dozivjela pricala je o tome tek poslije. Ona je, naime, kako je tvrdila, vidjela prvo ateriranje jednoga »leteceg tanjura- i njegove ho .moidne (covjekolike) posade.Ta mlada zena, Madame Z, vozila se biciklom po cesti koja, slijedeci tok rijeke Seirie, povezuje Rouen i mjesto Amfreviile-la-Mi-Voie. Evo sto je ispricala:- Bilo je oko 15 sati krasnog vedrog ljetnog dana. Nijednog oblaka nije bilo na nebu. Nalazila sam se oko dva kilometra od Amfre villea. Na cesti, dosta daleko od mene. spazila sam neki predmet meni potpuno nepoznata oblika. Nastavila sam voziti cestom prema njemu. Kad sam mu se priblizila na oko dvije stotine metara, vidjela sam da je to nekakav duguljast stroj, ovalna oblika, mutnosive boje, polozen na travu. Mislim da je bio dugacak oko tri metra, a na najdebljem dijelu visok metar i pol. Na svoje veliko zaprepastenje, opazila sam pokraj njega nekakva dva bica, visoka jedva metar. Nesto su petljali na letjelici i nisu me vidjeli jer sam se necujno dovezla i necujno zaustavila. Tako sam ih promatrala nekoliko minuta, a onda sam, ne znam ni sama zasto, zatrubila. Cuvsi taj zvuk. bica su se okrenula, i ugledavsi me, naglo uskocila u letjelicu kroz nekakav otvor u njezinu boku, sirok pola metra. Otvor se odmah zatvorio, letjelica je poletjela, uzletjela na visinu od oko sto metara, tamo nekoliko sekundi lebdjela, obrcuci se oko sebe, a onda je naglo poletjela prema Sottervilleu i za nekoliko sekundi nestala iza obzora. Tek tad sam se sjetila da cijelo to vrijeme nisam cula nikakvu buku...
Tragicna mistifikacija
Trideset i prvoga srpnja 1947. obiljezen je jos jedan datum u povijesti "letecih tanjura" - dan prvog pokusaja mistifikacije. Rijec je o "slucaju s otoka Maurvja" i njegovu tragicnom finalu.Taj su dan obavijestili porucnika Franka Browna, obavjestajnog oficira baze Hamilton Field u Kaliforniji, da ga je zvao jedan od njegovih informatora i ostavio mu poruku da se odmah javi. Kad mu je Brown telefonirao, taj je covjek rekao:- Imam za vas zanimljivu obavijest. U vezi sam s dvojicom policajaca koji rade u luci Tacome. Jedan od te dvojice vidio je sest UFO-a iznad luke. Poslo mu je za rukom da se docepa nekoliko komada metala sto su ispali iz jednog od tih UFO-a.Sat poslije toga, porucnik Brown vec je letio avionom B-25 iz Hamilton Fielda prema Ta comi. Pratio ga je kapetan Davidson. Cim su se spustili u Tacomi, odvezli su se taksijem u hotel koji im je informator oznacio kao mjesto sastanka.- Urednik jednih novina u Chicagu, kojemu sam pricao o tome, zatrazio je od mene da istrazim taj slucaj i da sve sto saznam dam ekskluzivno za njegov list. Dao mi je akontaciju od 200 dolara preko ovdasnjeg dopisnika. Ali, ja sam shvatio da je posrijedi delikatan i skakljiv slucaj, pa sam zato pozvao vas.Nesto poslije, u sobu su usla ona dva policajca o kojima je govorio informator.Jedan je policajac uzeo rijec:- To sto cu vam ispricati dogodilo se, zapravo, jos u lipnju, ima tome, otprilike, sest tjedana. Patrolirao sam motornim camcem pokraj otoka Maurvja, oko pet kilometara od Tacome. U camcu je bila uobicajena posada, a osim nje, tu su bili moj sin i njegov pas. Nebo je bilo oblacno, ali nije padala kisa. Plafon oblaka bio je nizak, najvise 700 metara. Odjednom smo spazili sest letecih objekata kako jure tocno prema nama. Kad su bili okomito iznad nas, na visini od oko 150 metara, zaustavili su se. Tako smo vidjeli da su to diskovi s promjerom od oko 30 metara. Bili su srebrnastosjajni i imali mnogo malih prozora. Zanimljivo je da letjelice nisu dizali gotovo nikakvu buku. Cini se da je jedan od diskova bio u neprilici. Drugi su se okretali oko njega, a u jednom mu se trenutku jedan tako priblizio da su se doticali. Tako su ostali oko sest minuta, a onda su se odvojili uz mukao sum. Taj trenutak vidjeli smo kako se od onoga "pokvarenog" diska odvojilo nekoliko komada metala i stalo padati prema nama. Pali su u vodu, po obali otoka i na nas camac. Jedan je ranio u ruku mojega sina, a drugi je ubio na mjestu njegova psa. Za to vrijeme diskovi su odletjeli velikom brzinom. Brze-bolje pristali smo uz otok i iskocili na obalu da pokupimo one komade metala. Kad je nas radio telegrafist pokusao uspostaviti vezu s nasom bazom, otkrio je da ne moze zbog teskih smetnji u eteru.
Pokusaj prevare
Kapetan Davidson i porucnik Brown postavili su tada niz pitanja policajcu i njegovu kolegi, a onda su otisli, bez ikakva komentara; nisu htjeli ponijeti ni jedan jedini komad metala. Dosavsi na aerodrom, gdje su ostavili svoj avion, telefonirali su u bazu i rekli obavjestajnoj sekciji da je posrijedi mistifi kacija. Onda su sjeli u avion i odletjeli.Ali, nekoliko sati poslije, njihov se B-25 (bombarder tipa "leteca tvrdava") srusio kod Kelsoa, u saveznoj drzavi Washington. To se dogodilo potpuno iznenada. Spasila su se samo dva clana posade; uspjeli su iskociti s padobranima. Svi ostali, pa tako i Brown i Davidson, poginuli su u smrskanu avionu koji je poslije toga odmah izgorio.stampa je dohvatila taj slucaj. Ne znajuci da su dvojica poginulih telefonirala prije polijetanja na fatalni put i rekli da je posrijedi mistifikacija i da nisu htjeli uzeti one metalne predmete, novine su pisale da je avion, zapravo, srusen jer je nosio ultratajni tovar: one komade metala. Tako se rodila legenda o slucaju na otoku Mauryju.Zrakoplovni kapetan Edward Ruppelt, koji je vodio istragu o NLO-ima kao predstavnik Americkog ratnog zrakoplovstva, napisao je:“Bio je to pokusaj prijevare, mozda najbolji u historiji NLO-a, ali i najmracniji po posljedicama. Ona dva policajca priznala su da je bila posrijedi prijevara. Zapravo, bila je to - neslana sala. Razumije se da oni nisu mogli biti krivi za pogibiju posade aviona...”Prelijetanje jednog leteceg tanjura 13. kolovoza iznad nekoliko naseljenih mjesta u americkoj drzavi Idaho izazvalo je prvi put jedan neobicni fenomen koji je poslije, na raznim mjestima i u raznim prilikama, cesto zapazan. Iako je leteci tanjur letio na velikoj visini, na tlu su se savijali vrhovi krosanja visokih stabala kao da ih savija orkanski vjetar.Nakon analize mnogobrojnih izvjestaja, direktor ATIC-a poslao je izvjestaj komandi Americkog ratnog zrakoplovstva. "Fenomeni o kojima primamo izvjestaje doista su stvarni" - pise direktor, a na kraju izvjestaja predlaze da se osnuje specijalna drzavna organizacija koja bi taj problem sistematicno izucavala. On takoder iznosi misljenje da bi, mozda, specijalistima bilo dovoljno sest mjeseci da odgovore na osnovno pitanje: sto su, zapravo, NLO-i?
»Sovjetska teza«
Za taj je izvjestaj javnost saznala tek mnogo poslije. On je u to doba bio uvrsten u kategoriju najstroze povjerljivih (top secret) vojnih tajni. Kao sto vidimo, ATIC je prestao sumnjati u postojanje NLO-a. Kako u svojoj knjizi navodi kapetan Ruppelt, vec spomenuti sef ekipe koja je istrazivala te pojave, direkcija ATIC-a zeljela je, zapravo, odgovor na pitanje koje bi se moglo ovako formulirati: Jesu li ti objekti, koji tako nepozvano i nekaznjeno povreduju americki zracni prostor, nekakve sovjetske letjelice ili one dolaze iz svemira?Za "sovjetsku tezu" postojali su stanoviti hipoteticki argumenti. Jedan se odnosio na letjelicu koju je jos 1942. konstruirao Zimmer mann, njemacki konstruktor aviona. (Taj je projekt, usavrsen posto je bio preuzet od Nijemaca, doveo poslije u Americi do glasovite serije letjelica X-l do X-15). Zimmermannova je letjelica, koju je prezentirao 1942. godine pred najvisim oficirima Luftwaffe, bila, u biti, letece krilo oblika zrna lece, i vise je slicila disku nego konvencionalnom avionu. Prilikom demonstracije, ocevici su zaprepasteno gledali kako se prototip cudne letjelice digao gotovo okomito, neko vrijeme lebdio, onda postigao horizontalnu brzinu od 750 km na sat i, najpostije, sletio brzinom od jedva 60 km na sat. Fantasticno!Luftwaffe je ipak odustala od serijske proizvodnje i od toga da letjelicu uvrsti u letni park. Mozda su Sovjeti usavrsili Zimmermannovu ideju, pa su leteci tanjuri njihove letjelice koje spijuniraju nad Amerikom. Osim toga, iako su se Amerikanci poslije rata docepali najvecega dijela njemackih konstruktora, neki su pali Sovjetima u ruke i poslije radili za njih. A nitko nije znao kakva je sve tajna oruzja pripremao Hitler. Za jedno se znalo - donekle. Njemacki konstruktor Miethe, koji je poslije rata otisao u Egipat i tamo se zaposlio, tvrdio je da je potkraj rata bio u Njemackoj clan ekipe koja je radila na konstrukciji "V-7" (sedmi projekt u seriji V). Bio je to, po pricanju Miethea, upravo projektil slican letecim tanjurima. "Mozda su Sovjeti zarobili moje kolege i oni sad rade za njih!" - izjavio je Miethe jednom americkom obavjestajcu, poslanom u Egipat da ga saslusa, uz osobno odobrenje kralja Faruka.Ruppelt iznosi u svojoj knjizi fascinantne podatke o "V-7" do kojih su dosli Amerikanci - ne samo preko Miethea.
Iz tih je podataka vidljivo da je prvi pokusni let prototipa "V-7" izveden 17. svibnja 1944. Na njegovoj je konstrukciji jos od travnja 1943. radilo nekoliko njemackih konstruk torskih ekipa u Stettinu, Dortmundu, Essenu i na Peenemundeu. Tako je nastao diskoidni helikopter nazvan "Vergeltungsvraffe 7" ("Oruzje odmazde 7"). Glavni konstruktor poslao je isti dan Hitleru izvjestaj pun zanimljivih tehnickih podataka:"Danas je, u prisutnosti trojice supotpisa-nih pukovnika Luftwaffe, izveden pokusni let 'V-7'. To je, kao sto znate, Fuhreru, nadzvucni helikopter koji pokrece 12 turboreaktora BMW-028 autonomnim kompresorima. Postignuta je visina od 21.500 metara. Ta letjelica ima oblik lakoatletskog diska, s promjerom od 21 metar. Prilikom njezina usavrsavanja poginulo je osam pokusnih pilota. Propulziju daje 12 turbomotora unutar jednog metalnog prstena, koji se, zajedno s motorima, okrece oko centralne mase letala Letjelica ne ispusta ni plamen ni dim od plinova sagorijevanja, koji se hvataju jednim sistemom sto ga je 1938. konstruirao jedan britanski inzenjer. Pogon daje komprimirani helij, a akcioni ra dijus iznosi 40.000 kilometara s brzinom od oko 2500 kilometara na sat."
sto je zakljucila CIA?
Hitler je (navodno) naredio da odmah pocnu serijsku proizvodnju u divovskim podzemnim tvornicama u Bavarskoj, ali bilo je prekasno.Saznalo se da se jedna kopija tih planova nalazila u vili feldmarsala Keitela, nacelnika staba OKW, u Bad Gandersheimu. Amerikanci su pretrazili vilu, ali planove nisu pronasli. Sovjeti su zarobili trojicu inzenjera, koji su sudjelovali u konstrukciji letala, i dva kompletna motora. Sve su to odnijeli u Sovjetski Savez.Tako se poceo nametati zakljucak (ili barem vjerojatnost) da su, mozda, posrijedi nekakva sovjetska izvidacka letala. s posadama ili bez posada, gradena po potpuno originalnim sovjetskim zamislima ili po usavrsenim njemackim projektima iz doba rata.Ta se bojazan cinila jos vjerojatnijom zbog toga sto su se letjelice narocito i upadljivo cesto pojavljivale (ili su videne) u blizini americkih tajnih baza i vojnoeksperimentalnih poligona: kod jezera Murdoc u Kaliforniji, kod White Sandsa, kao i u blizini postrojenja za proizvodnju atomskih bombi.Pocetkom studenoga CIA je obavijestila sve svoje agente u Njemackoj i Istocnoj Evropi da pokusaju saznati dokle su doprli Sovjeti, radeci sa zarobljenim ekipama njemackih konstruktora. Ujedno su zaduzene i druge sluzbe da o tome saslusaju njemacke ekipe koje su otisle u Ameriku ili ostale u Zapadnoj Njemackoj, a sudjelovale su u Hitlerovim programima stvaranja tajnih novih oruzja.Njemacki su konstruktori bili kategoricni: »Nijedan projekt bilo kakvog letala na kojemu se radilo u Njemackoj za rata, pa ma kako da je bio poslije usavrsen, ne bi mogao dovesti do konstrukcije letala s navodnim let nim performancama letecih tanjura . Anketirani su i medicinski strucnjaci, pogotovu ekipe fiziologa u sluzbi vojske. I njihov je odgovor bio kategorican: "Ljudski organizam ne bi mogao podnijeti takve manevre!" Metalurzi: “Nijedan metal i nijedna legura za koju znamo ne bi mogli podnijeti silna naprezanja implicitna u tim manevrima!..."Zakljucak: Ako doista postoje, NLO-i nisu i ne mogu biti niposto letjelice konstruirane na Zemlji."Project Sign" nije bio jedini sluzbeni projekt namijenjen pokusajima da se rijesi problem NLO-a, Osnovan je i "Project Grudge", kojemu je glavni cilj bio da stisa masovnu psihozu izazvanu izvjestajima o NLO-ima. Izvjestaji vise nisu objavljivani - ali su i dalje stizali. U ozujku 1952. dokrajcen je "Project Grudge", zamijenio ga je "Project Blue Book". Vodstvo je povjereno vec spomenutome kapetanu Ruppeltu.
Misterija i nakon 55 godina
Ruppeltova komisija vrlo je brzo dosla do preliminarnog zakljucka: rijec je o svemirskim brodovima izvanzemaljskog podrijetla. Njezin se izvjestaj odmah nasao na zestokom udaru konkurentske "Komisije Condom". (Rijec "condom" znaci na engleskome "prezervativ", ali to nije imalo nikakve veze; Condom je bio prezime sefa te komisije.) Pocetkom sijecnja 1969. "Komisija Condom" objavila je izvjestaj koji su protivnici odmah nazvali "monumentom sazdanim od kontradikcija". I glavni zakljucak bio je, na neki nacin, sam sebi protuslovan: iako je prof. Condom priznao da za 12 od 89 slucajeva, koje je ispitala njegova komisija, nije nadeno objasnjenje, on je kategoricki izjavio da NLO-i ne postoje!U igru su usli civili, pogotovu otkako je americko ratno zrakoplovstvo (koje je stajalo iza tih projekata) odlucilo u prosincu 1969. obustaviti daljnja istrazivanja fenomena NLO-a. Medu tim civilima dosta je mnogo kvalificiranih znanstvenika. U Americi im je na celu dr Allen Hyneck, istaknuti astrofizicar, strucni savjetnik nekoliko americkih komisija, po misljenju nekih izvanredno razborit znanstvenik, po misljenju drugih manijakalni smusenjak. S njime rade James McDonald i David Saunders. dvojica "prebjega" iz "Komisije Condom", Pierre Guerin. strucnjak Astrofizickog instituta u Parizu, Claude Poher, sef odjela za konstrukciju raketa Nacionalnog centra za svemirska istrazivanja u Toulouseu (Francuska).Ipak, 55 godina nakon Arnoldova doživljaja nad MountRainierom – tajna ostaje nerijesena.

JESMO LI ZRTVE VANZEMLJANA - ISTINA ZAPISANA U PODSVIJESTI
Paranormalni i duhovni aspekti bliskih susreta s alienima iz letecih tanjira, danas su meta brojnih znanstvenih istrazivanja. Iako iza sebe ne ostavljaju nikakve materijalne dokaze, zrtve aliena pod hipnozom otkrivaju dramaticna iskustva koja se granice s fantastikom!Posljednjih godina u Sjedinjenim Državama veliki broj znanstvenika istrazuje jedan gotovo nevjerovatan fenomen: iskustva ljudi koji su imali « bliske susrete trece vrste». Uz pomoc hipnoze, kod pacijenata se oživljavaju sjecanja na susrete sa alienima (tuinci, vanzemljani…), koji dolaze odnekud, iz svemira ili iz nekih nama nepoznatih prostorno-vremenskih dimenzija.
Senzacionalna knjiga
“Mnogi koji sumnjaju da su bili oteti ili da su imali susret sa alienima, dolaze u moju ordinaciju gdje im putem hipnoze pomažem u oživljavanju sjecanja pohranjenih negdje duboko u podsvijesti,” kaze dr. Edit Fiore, jedna od najpoznatijih americkih hipnoterapeutkinja, autorica bestselera “Susreti”, knjige koja sadrzi fascinantna svjedocanstv a ljudi koji su pod najrazlicitijim okolnostima bili zrtve aliene.
ODAKLE DOLAZE? Niko danas ne sumja da u svemiru postoji inteligentni zivot. Ipak, prica o prisustvu vanzemaljaca na nasoj planeti mnogi smataraju pretjeranom. Cinjenice, medjutim, govore dugacije

Edit Fiore je klinicka psihologikinja, izvanredan terapeut i profesionalac u svom poslu. Slucajno se prije tridesetak godina pocela baviti hipnozom. Na jednom vikend-seminaru o hipnozi, organiziranom u Big Suru, 1973. godine prvi put je doživjela da bude hipnotisana i da nekog hipnotizira. Od tada se bavi hipnoterapijom i znanstvenim istrazivanjima u kojima su alieni u sredi{tu paznje. U tom je poslu stekla i ugled i slavu.Dr. Fiore je jedna od rijetkih terapeutkinja {to svoja saznanja i iskustva redovito razmjenjuju s ostalim znanstvenicima. Uostalom, to je bio i glavni razlog zašto se odlucila objaviti senzacionalnu knjigu “Susreti”, u kojoj ubjedljivo dokazuje da su alieni dio na{e stvarnosti.

Pored uzbudljivih sjecanja na dramaticne susrete, u knjizi se detaljno objašnjava i tehnika prepoznavanja odreenih naznaka koje upucuju na potencijalne zrtve dramaticnih susreta, a u zakljucku knjige se navodi lista organizacija, i imena svih istraživaca i hipnoterapeuta u Americi koji zrtvama mogu pomoci.
Deset najcescih simptoma
Dr. Fiore iskreno vjeruje da na na{oj planeti postoji veliki broj ljudi koji su imali «susrete trece vrste» ali se, zbog izvanrednih sposobnosti aliena, toga ne mogu prisjetiti. Istražujuci ovaj fenomene, americka je znanstvenica uspjela doci do nevjerovatnog uvjerenja – alieni su prisutni meu nama i permanentno vr{e eksperimente na Zemljanima!
Oni koji su se s njima sreli, opisuju ih kao miroljubiva bica koja imaju za cilj eksperimentirati na stanovnicima nase planete

Ona stoga poziva sve citatelje da ispitaju svoja sjecanja i da provjere nisu li i oni eventualno bili zrtve zagonetnih bica. Pri tome, ona nudi precizne instrukcije i deset najcešcih znakova koji upucuju da je neko dozivio «susret trece vrste»:- nesposobnost racunanja vremena;- nocne more ili snovi u kojima se javljuju alieni ili NLO-i;- poremecaji spavanja;- budenje sa neobicnim osjecajima u tijelu;- pojava misterioznih ožiljaka na tijelu;- osjecaj da vas stalno neko posmatra, nadzire ili komunicira sa vama;- ako ste vise puta vidjeli NLO;- neodredena sjecanja na bliske susrete sa alienima;- neobjašnjeno izljecenje bolesti;- reagiranje sa strahom ili uzbudenjem prilikom spomena NLO-a ili aliena.

Nema komentara: