Sve nešto CIA ovih dana. Što se može, kad je ova Agencija jednostavno svuda oko nas. I u Hrvatskoj, naravno vjerojatno postoje ljudi, organizacije, novine, koje za Agenciju rade, no to nije tema ovog teksta. Nalazite se na odjelu Misterije, pa se sigurno pitate što će CIA ovdje ?
Djeluje naravno :) Naime, ovdje ćemo se pozabaviti Agencijom i njenom ulogom u susretima sa Nepoznatim Letećim Objektima, odosno NLO letjelicama.
Dio dokumenata vezanih uz Agenciju, djelomično je deklasificiran krajem devedestih godina pa su neke stvari izašle na vidjelo. Početkom Hladnoga rata, počela su i prva viđanja NLO, što može biti samo slučajna podudarnost, naravno. Prvo prijavljivanje NLO-a u Sjedinjenim Državama dogodilo se 24.lipnja 1947. godine, a prijavio ga je pilot i biznismen Kenneth Arnold, koji je letjelicu vidio u blizini Mt. Rainera, Washington. Nakon njegova izvještaja uslijedio je niz drugih, uključujući i prijave vojnih pilota ili zračnih kontrola uokolo Sjedinjenih Država. Godine 1948. General Nathan Twining ustanovio je Project SIGN, koji je trebao skupljati, analizirati, i distribuirati vladi materijale vezane uz NLO-e, te naravno, uz procjenu da li su izvanzemaljci opasnost za nacionalnu sigurnost. Kontrolu nad projektom imala je The Tehnical Intelligence Division, u Wright Field zračnoj bazi (kasnije Wright-Petterson), u Ohiu. Iako su u početku mislili kako bi ipak moglo biti riječ o tajnom SSSR oružju, ustanovili su kako ipak nije riječ o njihovom oružju već o masovnoj panici, prijevarama ili krivoj interpretaciji poznatih letjelica. Ipak, unatoč ovakvom zaključku, predloženo je da se nastavi vojna kontrola, odnosno istraga ovakvih fenomena. Kasnih četrdesetih Air Force je nastavila prikupljati podatke, pod novim projektom GRUDGE, koji je, između ostaloga, imao i zadatak uvjeriti javnost kako se ništa ne događa, što rade i danas, na svim poljima. Konačni im je zaključak, tih godina, bio kako NLO nije prijetnja nacionalnoj sigurnosti SAD-a, a 1949 objavili su gašenje projekta. Sa pojačanjem hladnoratovskih zbivanja, početkom pedesetih godina, direktor Intelligencea u USAF-u, naredio je da se krene, 1952. godine, sa novim projektom nazvanim BLUEBOOK.
Cijelo je to vrijeme CIA "promatrala" sa strane što radi Air Force, svjesna cijele priče. Trumanova se administracija, nakon niza viđenja 1952. godine NLO-a uznemirila, i to nakon što su Washington National Airport i Andrews Air Force Base, pratili misteriozne letjelice, o čemu su na sav glas vrištali mediji. Ovaj je događaj pokrenuo i Agenciju, koja je osnovala NLO tim, pri Office of Scientific Intelligence, i Office of Current Intelligence, a kasnije je dio istrage preuzeo OSI's Physics and Electronic Division sa A. Ray Gordonom na čelu. CIA je znala da ako su šanse da je NLO prijetnja nacionalnoj sigurnosti, 1 :10,000 - mora se istražiti. Osim problema vezanog uz prijetnju nacionalnoj sigurnosti, CIA je željela znati, može li se ovaj fenommen iskoristiti na neki način. CIA-ina ekipa se sastala sa ekipom iz Air Forcea, kako bi zajedničkim snagama izanalizirali podatke. Devedeset posto su viđenja eliminirali kao lažna, no deset posto ih je okarakterizirano kao "nevjerojatni izvještaji od pouzdanih osoba." Odbačene su teorije po kojima je riječ o US ili SSSR tajnom oružju. Ipak CIA je pažljivo analizirala i NLO slučajeve o kojima su pisale SSSR novine ili javljali ostali mediji. Zbog napetosti hladnoga rata, CIA je u NLO viđenjima vidjela popriličnu količinu opasnosti. Vjerovali su kako bi Rusi ove slučajeve mogli iskoristiti da izazovu masovnu paniku u SAD-u. Nakon izvještaja, koji je bio poprilično paničan, angažirani su i vrhunski znanstvenici da rade na slučaju. Osim njih, saznali suda se i Britanci se bave ovim fenomenima, a zaključci su im oprilike bili isti : nije bilo riječ o neprijateljskom oružju već o krivom interpretiranju postojećih fenomena. No, Britanci su u izvještaju pisali, kako su RAF piloti imali ovakve susrete. Početkom 1953 okupljena je ekipa stručnjaka da istražuje NLO. I oni su se pozabavili analizom izvještaja Air Forcea, i ponekog snimka, te došli do zaključka kako je - riječ o prirodnim fenomenima; također su utvrdili kako nema opasnosti za nacionalnu sigurnost. CIA je prestala s opsežnim sitragama, no nastavila jednim okom pratiti što se događa.
Godine 1954. CIA je krenula sa U2 špijunskim avionom, a kasnije je ustanovljeno kako je dobar dio viđenja NLO-a bio zapravo, tada srebrni U2, koji je naravno bio poprilična tajna. Dvije godine kasnije, jedan od članova BLUEBOOK projekta iznio je javnosti podatke o samom postojanju projekta, nakon čega su javne organizacije koje se fenomenom bave tražile objavjivanje. Ipak, unatoč navaljivanju da se objavi BLUEBOOK, to nije učinjeno. Nakon toga, cijelo je vrijeme trajala nevidljiva borba između CIA i pojedinaca koji su se NLO fenomenom bavili. Početkom šezdestih nekolicina je poznatih UFOloga nastavila s pritiscima na CIA-u da obavijesti javnost o onome što znaju; ovi su pritisci natjerali Air FOrce da napravi vlastitu komisiju koja će istražiti projekt BLUEBOOK. U komisiji se, između ostaloga, nalazio i Carl Sagan. Sama je komisija zaključila kako nije riječ o prijetnji nacionalnoj sigurnosti i predložila da se promatranje nastavi. Air Force je i 1966. godine tražio od CIA-e da deklasificira dokumente povezane s NLO viđenjima, a na savjet nezavisne javne komisije, 1969. ugasila je projekt BLUEBOOK.
Naravno, viđenja su se nastavila a svi su vjerovali kako CIA zataškava vlastiti projekt o temi, koji je itekako aktivan. Tek je krajem sedamdesetih deklasificiran dio dokumenata, nakon čega je stvar ostala ista - svi su i dalje vjerovali kako CIA ne govori istinu. Ono što znamo je da su se pričom bavili. Ako je suditi po njima to je bilo tek povremeno praćenje fenomena bez većeg interesa, u što rijetki vjeruju. Intersantno je to, kako su gotovo sve komisije došle do zaključka da nema opasnosti za nacionalnu sigurnost, ali su također svi odreda, tražili da se istrage nastave.
