Maje žrtvovale dječake, a ne djevice!

Arheolozi su ranije bili uvjereni da su drevne Maje žrtvovale djevice kako bi udovoljili bogovima, no nova istraživanja pokazuju da je riječ o dječacima koje su žive bacali u jame.


Žrtve ritualnog žrtvovanja drevnih Maja, koji su bacali djecu u potopljene pećine kako bi odobrovoljili bogove, nisu bile djevojčice-djevice već dječaci, priopćili su u srijedu arheolozi.

Majanski svećenici u Chichen Itzi na poluotoku Yucatanu žrtvovali su djecu bogovima moleći ih za kišu i plodna polja. Djecu su bacali u potopljene pećine poznate kao "cenote". One su Majama bile svete jer su bile izvor pitke vode, ali i vrata u podzemni svijet.

Arheolog Gillermo de Anda sa Sveučilišta Yucatan sastavio je kosti 127 tijela pronađenih na dnu jedne od svetih špilja u Chichen Itzi i otkrio da se u više od 80 posto slučajeva radi o dječacima starim između tri i 11 godina. Ostali su bili odrasli muškarci.

Djeca su živa bacana u jame kako bi se udobrovoljio bog kiše Šaak. Nekoj se djeci, prije nego su bila ponuđena bogovima kao darovi, ritualno derala koža ili su bila raskomadana. Maje su vjerovale da Šaak voli male stvari.

Arheolozi su ranije bili uvjereni da su te žrtve bile djevojčice jer su posmrtni ostaci često pronalaženi s ukrasima od žada.

Iako je teško odrediti spol prije nego što su kosti u potpunosti razvijene, arheolog De Anda vjeruje da svi dokazi, kao i mitologija Maja, upućuju da su žrtve zapravo bili dječaci.

Na Marsu ponovno igre sjene i boja?!

Ako ste se ikada zapitali postoje li izvanzemaljci, odgovor bi mogao biti potvrdan. Fotografija snimljena NASA-inim robotom na Marsu prikazuje neobično biće oblika sličnog ljudskom.

NASA-in rover Spirit uspio je uslikati nešto što nalikuje izvanzemaljskom biću, a na fotografijama se jasno vide obrisi gotovo ljudskog tijela.

Jedan od stručnjaka NASA-e godinama je proučavao Spiritove fotografije i odjednom je uočio čudnu figuru, nalik čovjekovoj, kako se spušta niz brdašce.

"Fotografije su fantastične. Ne mogu vjerovati da gledam izvanzemaljca", rekao je jedan od djelatnika NASA-e, koji je želio ostati anoniman kako mu se oni koji u to ne vjeruju ne bi smijali.

Ipak, neki znanstvenici smatraju da je riječ o optičkoj varci jer se ljudsko oko lako može prevariti raznim sjenama i bojama, pišu 24sata.hr

Karika koja nedostaje (Nibiru)

Inteview sa Zecharia Sitchinom

Zecharia Sitchin je napisao seriju intrigantnih knjiga koje uključuju Dvanaesti planet, Ratovi bogova i ljudi, Kada je počelo vrijeme, Stepenište do neba i Izgubljena kraljevstva. Ove se knjige bave sa Zemljinom i ljudskom povijesti i prapovijesti a osnivaju se na informacijama koje su na glinene pločice zapisale drevne civilizacije Bliskog istoka. U intervjuu, imali smo prilike pitati Zecharia Sitchina o transformacijskom putovanju koji ga je doveo do dobro istraženog i dokumentiranog otkrića da su naši preci došli sa zvijezda.

Smatra se ocem alternativne arheologije, Zecharia Sitchin posjeduje ogromno znanje suvremenog i drevnog hebrejskog jezika i mnogih drugih Semitskih i Europskih jezika. To znanje mu je omogućilo istraživanje drevnih kultura poput Sumera, Egipta i Srednje Amerike. On je jedan od približno 200 učenjaka na Zemlji koji mogu čitati i koji razumiju drevni sumerski jezik. Zecharia Sitchin je napisao seriju intrigantnih knjiga uključujući Dvanaesti planet, Ratove bogova i ljudi, Kada je počelo vrijeme, Stepenište do neba i Izgubljena kraljevstva. Te se knjige bave Zemljinom i ljudskom poviješću i pretpoviješću a osnivaju se na informacijama koje su ustvari zapisane na glineni pločicama koje su nam ostavili drevne civilizacije Bliskog istoka. Rođen je u Rusiji, odrastao u Palestini a obrazovao se u Engleskoj, i mnogo godina je bio vodeći novinar i urednik u Izraelu, a sada živi u New Yorku. U ovom intervjuu, što je rijetkost, imat ćemo priliku pitati Zechariu Sitchina o njegovom transformacijskom putovanju koji ga je doveo do vrlo dobro istraženog i dokumentiranog otkrića da su naši preci došli sa zvijezda.

Kada i kako ste započeli svoju potragu za onime što se sada naziva «alternativna arheologija»?

To je počelo kad sam još bio dječak, u školi sam učio Stari zavjet na njegovom izvornom, hebrejskom jeziku. Kada ga čitate na izvornom jeziku, jedino onda razumijete o čemu ustvari govori. Bilo mi je devet ili deset godina, i došli smo do šestog poglavlja Postanka. To poglavlje opisuje početak Velike poplave, u kojoj se priča o Noi i arci. Ne započinje sa pričom o Noi i onome što se dogodilo, već sa uvodom od nekih osam strofa, koji su očito ostatci mnogo starijeg i drugačijeg teksta od priče o Noi i arci koja je uslijedila. Tih osam strofa su omiljeni vjeroučiteljima zbog toga jer oni govore o uzroku poplave, i zašto se Bog srdio na čovjeka. Ono kaže da je neposredno prije Velike poplave bilo vrijeme kada su na Zemlji bili divovi koji su oženili kćeri ljudi i imali djecu sa njima. Podigao sam ruku i upitao, «Oprostite, učitelju. Zašto kažete divovi kada je riječ na hebrejskom «nefilim,» što znači oni koji su došli dolje ili se spustili, i u kontekstu se govori kao da su oni sinovi bogova, ni koji su sa Neba došli na Zemlju.» Očekivao sam da ću dobiti pohvalu zbog moje lingvističke oštroumnosti, ali umjesto toga dobio sam strogi ukor. Učitelj mi je rekao da sjednem i da ne ispitujem Bibliju. Ali ja nisam ispitivao točnost Biblije. Baš suprotno, pokušao sam istaknuti potrebu da se shvati što točno u Bibliji piše.

Zvuči kao da je ta potraga tko su «nefili» postala vaš posao?

Za mene je to postala opsesija. Što je Biblija mislila pod «nefilim.» Kasnije, kada sam započeo Biblijska i arheološka istraživanja drevnog Bliskog istoka, shvatio sam da je još jedna strofa uz onih osam strofi još eksplozivnija zato jer govori o njima kao o sinovima (u množini) bogova (u množini), što je jako čudno kako je Biblija posvećena monoteizmu. Potraga koja je započela kada sam bio još školarac trajala je oko trideset godina, prožeta raznim mitologijama i drevnim narodima, povela me do prvog mjesta i civilizacije koja je ostavila pisane zapise. Svi ti takozvani kasniji mitovi su bili zapisani na glinenim pločicama. To su bili ljudi nazvani Sumerani, čija je civilizacija cvala oko šest tisuća godina na mjestu gdje se sada nalazi Irak, a bilo je poznato kao Južna Mezopotamija.

Nije li potrajalo proučavajući Sumerske tablice dok niste otkrili Anunnakije, čuvare tajni?

Da, Sumerani su ih zvali «oni koji su sa Neba sišli na Zemlju,» «Anunnaki.» To je termin koji na Sumerskom doslovno znači oni koji su došli sa Neba na Zemlju, Dok sam počeo kao školarac prikupljati podatke o točnom značenju riječi «nefilim» u Bibliji, završio sam sa Anunnakijima, proučavajući i izvještavajući svoje čitatelje, sve zbog moje sposobnosti da čitam Sumerske glinene pločice. Pločice kažu da su Anunnaki došli sa drugog planeta u našem sunčevom sustavu. To je planet u našem sunčevom sustavu koji dolazi u našu blizinu svakih 3600 godina kao osnovni matematički broj; ponekad malo manje, ponekad malo više. Oni su počeli dolaziti i odlaziti između njihovog i našeg planeta prije oko 450.000 godina. Anunnaki su ovdje došli zbog svojih potreba i razloga, u potrazi za zlatom, koje su trebali ne bi li zaštitili atmosferu svog planeta. Ovo postavlja pitanje zašto gube svoju atmosferu i je li to pitanje okoliša. Upravo sada, mi smo suočeni sa istim problemom na našem planetu. Još su i trebali radnu snagu, pa su ubrzali evoluciju, kombinirajući njihove gene sa genima humanoida. Kombinirali su svoje gene sa ženkama koje su bile na zemlji, a kao rezultat evolucije, nastali smo mi. Zato ne začuđuje što sva ta potraga za karikom koja nedostaje između Homo erectusa i Homo sapiensa nije urodila plodom. Ta karika nedostaje jer je preskočena zbog genetskog inženjeringa.

Ta je karika došla sa drugog svijeta?

Svaki planet je svijet za sebe. Pitanje je odakle je došao njihov planet zato jer prema Sumerskim tekstovima, koje sam uzeo kao znanstvene podatke, njihov planet je bio izbačen iz drugog sunčevog sustava. Pa u neku ruku, mi smo proizvod svemirske veze. Ustvari, mogu vam reći da se u knjizi Svemirski kod upravo o tome govori. Mi smo genetska kombinacija evolucije humanoida na Zemlji, i onih koji su došli u naš sunčev sustav iz drugog sunčevog sustava. To je vječna karika. Oni su nam je donijeli nama, a mi ćemo je donijeti drugdje.

Htio sam vas pitati o tom konceptu ljudskog hibrida. Sada izgleda da smo i mi u toj točci evolucije kada mapiramo našu DNK spiralu, i započinjemo s našim genetskim inženjeringom. Izgleda kao da nastavljamo tamo gdje su stali naši preci, Anunnakiji.

Nalazimo se točno na granici. Stvarno je zanimljivo, ako malo bolje razmislite o tome, svi ti znanstveni napredci u genetici i svemirskim putovanjima odvijaju se skoro paralelno. To je kao da se vraćamo u našu prošlost, a sad se nalazimo na granici odlaska na drugi planet, točno kako je to nama učinjeno.

To je odraz nekih promjena i transformacija koje se danas događaju našem svijetu.

Da, svidjelo mi se prošlo izdanje «Magical Blend.» Čitao sam nekoliko puta izjavu svrhe časopisa zbog toga jer kada čitam časopis ne čitam odmah članke. Piše da «Magical Blend» prihvaća misao da društvo prolazi kroz fundamentalnu preobrazbu i rađa se novi pogled na svijet. Časopis se bavi temom kamo idemo i kako možemo ili ne možemo pridonijeti tome. To me podsjetilo na Arapsku narodnu priču. Ta se priča bavi sa dva putnika koji su hodali iz jednog grada do drugog grada. Nakon nekog vremena došli su do raskrižja, a putokaz je pokazivao različite gradove, sa strelicama lijevo i desno. Jedna je putnik sjeo i počeo plakati, rekao je, «Izgubljeni smo. Sada se ovaj putokaz srušio, i ne znamo kamo moramo ići, pa smo se izgubili.» Drugi putnik je rekao, «O ne, nismo izgubljeni.» Uzeo je putokaz i usmjerio ga prema gradu iz kojeg su došli. Kada je to učinio, svi ostali smjerokazi su došli na svoje mjesto. Rekao je onomu koji je plakao, «Vidiš, moj prijatelju, kako bi znao kamo ideš, moraš znati otkuda si došao.» I ovo je moral mojeg pisanja jer ja osjećam vezu sa prošlošću. Ovo se dogodilo prije mnogo tisuća godina. Evo što su Sumerani zapisali, i ovo su učinili Anunnakiji koji su došli; napravili su to i to. Dali su ovo znanje i to znanje, zodijake, itd. Vrijednost toga znanja je da nam daje podatke o našoj budućnosti. I tako kada navodno pišem o prošlosti, ja ustvari okrećem polove i usmjeravam znakove u budućnost.

U vašim knjigama vi ističete da ulazimo u Novo doba, približavamo se razdoblju vodenjaka. Zašto je to tako važno?

Na Sumerskom cilindričnom pečatu, starom više od 4000 godina, nacrtan je astronaut na Mars, šesti planet (brojeći izvan prema unutar Sunčevog sustava), i astronaut na Zemlji sa svemirskim brodom između. Datum na tome je razdoblje ribe. Taj događaj dogodio se tijekom razdoblja ribe. Zodijački ciklus se vraća na isto mjesto svakih 25.920 godina, a mi sada izlazimo iz razdoblja ribe. Enki je bio bog zodijačkog znaka vodenjaka. Bilo da ovo znači da će se sve dogoditi ispočetka, da se Enki vraća, ne znam. Mnogo znakova nam pokazuje u tom smjeru.

Način na koji uspoređujete datume hramova sa promjenom razdoblja je intrigantna. Koja je svrha drevnih struktura poput Stonehengea?

Značajnost Stonehengea nije samo njegova astronomski orijentirana struktura za to vremensko razdoblje. Na primjer, postoji sličan Stonehenge na Golanskoj visoravni u Izraelu. Struktura je slična i ima sličnu orijentaciju. Oko 2200 pr.n.e., pojavio se konflikt između dva vrhovna vladara na Zemlji, između Enkia i Enlila i njihova dva sina, te su koristili nuklearna oružja. To je imalo veze sa mijenjanjem iz razdoblja bika u razdoblje ovna. Svemirska luka na Sinajskom poluotoku je uništena a sagrađena je opservacijska struktura. To nisu bile strukture namijenjene da koriste Anunnakiji, već da omoguće ljudima da prate nebeski ciklus. Postojale su dvije različite vrste hramova, oni koji su bili orijentirani prema ekvinocijima, nazvani vječni hramovi, i oni koji su bili orijentirani prema solsticijima. Solsticijski hramovi nisu bili vječni hramovi jer se kroz period godina mijenjala i pomicala os. Mjereći te pomake, može se odrediti kada su solsticijski hramovi sagrađeni.

Zašto mislite da naučnici kontinuirano pogrešno interpretiraju pisane zapise?

Postoje dva glavna razloga. Prvi razlog je taj što smo svi mi zarobljenici naše tehnologije. Na primjer, na jednoj pločici, postoji crtež dva orla-čovjeka kako salutiraju raketi. Da me netko prije stotinu godina pitao što pokazuje ta pločica, rekao bih dva čovjeka koji salutiraju olovci zato jer još tada ne bih čuo za raketu. Neke Sumerske pločice su tako složene da izgledaju poput računalnog ispisa. Vrlo je moguće da će se netko vratiti tim tekstovima i reći kako Sitchin nije shvatio da su pričali o tome ili tome. Drugi je razlog taj što prihvatiti Sumerske i Biblijske podatke znači priznati postojanje izvanzemaljaca. Postoji tekst koji opisuje kako je Enki, vodeći grupu od pedeset Anunnakija, pao u vode Perzijskog zaljeva, otišao na obalu i osnovao prvu bazu na Zemlji, i tada je dodijelio zadatke svom osoblju. Mnogi su mi učenjaci privatno rekli da sam u pravu, ali javno moraju štititi status quo. Iako je tako, moje knjige koriste mnogi koledži i sveučilišta na tečajevima. Zovu se alternativna arheologija, tako da se promjene događaju.

Sirona Knight i Michael Starwyn, prijevod Bluegene (bluegene@betasite.cjb.net)

Vanzemaljci otjerali Amerikance s Mjeseca?

Izvor: Pravda.Ru



Jedna od ruskih centralnih TV stanica, RTR, nedavno je prikazala dokumentarac o američkim astronautima za koje se tvrdi da su se susreli sa vanzemaljskim civilizacijama. Ruski ufolog Vladimir Azhazha i astronom Yevgeny Arsyukhin na filmu su izjavili da su ekspedicije na Mjesec od 1969-1972 imale kontakt sa NLO-ima.

Istraživači navode da su leteći objekti vanzemaljskog porijekla neprekidno špijunirali američke Apollo-e. Rekli su da su ekspedicije izgledale kao utrka i predstavili film koji pokazuje svijetleći objekt koji blisko prati ameročki svemirski brod. Zapisi razgovora astronauta sa kontrolnim centrom misije takođe su sadržani u filmu, ali su vrlo nerazgovjetni zbog namjernog oštećenja od strane Amerikanaca. Očekivali su da će ekspedicje pronaći nešto zapanjujuće na Mjesecu, pa su stoga poruke prema kontrolnom centru bile kodirane. Kasnije, kada su zapisi dešifrovani, ispostavilo se da su američke misije naišle na lunarne baze, ostatke svemirskih vozila i napuštene gradove na Mjesecu.

U emisiji se navodi da bića na Mjesecu ne bi tolerisala dugotrajno prisustvo gostiju sa Zemlje. Kada su amerikanci dovezli vozilo na lunarni krater, misteriozna bića su počela demonstrirati. Autori filma kažu su da su zeleni stanovnici Mjeseca rekli amerikancima da se vrate, želeći sačuvati tajnu o sublunarnim bazama koje su korištene za posmatranje života na Zemlji. Smatra se da je NASA bila zabrinuta zbog mogućeg sukoba sa visoko razvijenom civilizacijom, pa je ubrzo zaustavila program. Da li film zvuči vjerovatan?

Za par dana, Amerikanci su prikazali svoj dokumentarac o Apollo misijama, "U sjeni Mjeseca" (eng. "In The Shadow of the Moon") sa zapisima letova na Mjesec koji su posebno obrađeni, nakon nestanka video-arhiva o Mjesecu. Da li je istina da su arhive izgubljene? Izgleda da je CIA željela izbrisati tragove kontakta američkih astronauta i vanzemaljaca.

Izgubljeni su zapisi o slijetanju na Mjesec i hodanju Neila Armstronga površinom Mjeseca. Čak nedostaju i zapisi o zdravlju astronauta tokom leta na Mjesec, informacije o letjelicama i drugih 700 poslanih poruka. Krajem 1970-ih godina, filmovi su čuvani u Nacionalnoj arhivi SAD-a, a zatim su premješteni u NASA-u, nakon čega su potpuno nestali. U NASA-i su sproveli potrage za filmovima, ali su uspjeli pronaći samo njih 10. Da li će iko vjerovati da dokaz najvećeg američkog trijumfa može tako lako nestati iz arhive NASA-e?

Ekspertiza Mjesečevih slika, prikazana u ruskom dokumentarcu, pokazala je da to nisu bile obične slike, nego jednostavno neka mrlja. Pomoćnik direktora CPL-a (Comparative Planetology Laboratory) i doktor geoloških nauka, Alexander Bazilevsky kaže da je od stručnjaka s vremena na vrijeme traženo istragu ove vrste fotografija. Stanice Lunar Orbitera su fotografisale površinu Mjeseca, a potom razvile film i poslale ih nazad. Kao rezultat razvijanja filma mogle su se pojaviti bilo kakve neočekivane pojave na fotografijama. To objašnjava zašto jedna od prikazanih fotografija sadrži riječ "spire". Ukratko, niti jedna od predstavljenih fotografija u dokumentarcu ne može biti dokaz prisustva nepoznatih civilizacija na Mjesecu.

Čudno je da zapisi sa veoma važnim dokazima mogu nestati iz NASA-e. Prije nekoliko godina, preko 100 grama soli sa Mjeseca i meteorita ukradeni su iz kolekcije Johnson Svemirskog Centra. To nije jedini incident takve vrste. Bivši NASA-in dužnosnik objasnio je da su unikatni filmovi vjerovatno izgubljeni nekon njihovog višestrukog premještanja sa jednog na drugo mjesto u prošlih 40 godina.

Dužnosnik NASA-e, koji je želio ostati anoniman, ispričao je i jednu zanimljivu priču. Kada je predsjednik Bush predstavio ponovni početak lunarnog programa, NASA je zatražila od starih istraživača Apollo programa da se sastanu sa stručnjacima koji će započeti novu misiju. Jedan od stariji istraživača koji je došao na sastanak dizajnirao je uređaj za mjerenje lunarne radijacije. Uređaj može mjeriti radijaciju prije slijetanja ljudske posade i može poslati informaciju. Prikupljena je hrpa zapisa u sklopu programa. Kada program više nije bio finansiran, šifrirani filmovi su bili odbačeni. Međutim, stari inženjer ih je uzeo i sačuvao u svojoj bazi, gdje se i dalje čuvaju. Nažalost, ne postoji mogućnost njihovog dešifriranja, jer nedostaju posebni uređaji za dešifriranje.

NASA priznaje da su letovi na Mjesec bili politička misija, jer je SAD odgovorila na Gagarinov prvi let u svemir. SAD su izdvojile 150 milijardi dolara za otpočinjanje lunarnog programa kako bi pokazale moć američke nauke i inžinjeringa. Bio je to vrlo skup projekt koji se ubrzo prekinuo.

Američki internet servis, Google, spreman je platiti 20 miliona dolara privatnoj kompaniji koja bi uspjela sletjeti vozilo na Mjesec, koje bi na Zemlju poslalo foto i video informacije veličine jednog gigabajta. Iznos bi bio plaćen u slučaju uspješnog slijetanja prije 2012. godine. Ako bi kompanija izvršila zadatak u roku od dvije godine nakon 2012. godine, tada bi dobila samo 15 miliona dolara.

Uslovi Google-a su da vozilo pređe najmanje 40 cm površine, pošalje niz fotografija uključujući auto-portret, panoramsku sliku planeta i on-line video.

Kako se ispostavilo, meteoriti pogađaju površinu mjeseca češće nego što se vjerovalo, što povećava opasnost za automatske stanice i letjelice sa ljudskom posadom. Mjesec nema zaštitu atmosfere, pa i mali meteorit može prouzrokovati tragediju.

Danas je program Rusije za ekspediciju na Mjesec čak manje razvijen nego dok je bio pod upravom Korolev-a.

Dokumentarac "In Shadow of the Moon" sadrži interview-e sa 5 od 8 ljudi koji su ikada bili u svemiru. Oni sada imaju oko 70 godina. Niko od njih nije zvanično rekao da je vidio nešto nadprirodno u svemiru. Oni jednoglasno ističu da je lunarna utrka bila dio hladnog rata, dok je čista nauka bila od sekundarne važnosti.

Neil Armstrong, prvi čovjek koji je sletio na Mjesec, sada živi u Ohayo-u i predaje astronautiku na univerzitetu.

NASA želi sprovesti novu misiju na Mjesec sa svemirskim brodom Orion koji liči na Apollo. Planirano je da četiri astronauta lete oko Mjeseca 2018. godine. Ako projekt bude išao po planu, modul bi mogao sletjeti 2020. godine.

Ambicije Rusije o istraživanju Mjeseca su skromne. Ruski astronaut bi mogao sletjeti na planet samo kao član kinesko-ruske ekspedicije. Kineski istraživači rade na ovom projektu i pozivaju Rusiju da zajedno učestvuje sa njima.



Preveo: Adis Bečić

Ledeno doba: jedna od najvećih povijesnih misterija

Sa znanstvenim općeprihvaćenim mišljenjem da je Veliko ledeno doba postojalo krenula je potraga kako bi se našlo što ga je uzrokovalo

Piše: Edward F. Malkowski 2004., 2007.

Izvor: Nexus Magazin lipanj/srpanj 2007.


Otkriće Velikog ledenog doba

Već je 1787. godine Bernard Kuhn vjerovao da su nasumično razmještene stijene u Švicarskoj Juri rezultat pradavnog odleđivanja. Nakon stoje sedam godina kasnije škotski geolog James Hutton posjetio Juru, došao je do istog zaključka. Međutim, sve do prve polovice 19. stoljeća, prevladavajući model za tumačenje opazivih geoloških dokaza bio je da se radi o rezultatu biblijskog Velikog potopa. Geolog njemačkog podrijetla Jean de Charpentier bio je zanesen tim stijenama i morenama. Tijekom 1830-tih formirao je prvu teoriju o oleđivanju. Godine 1841. njegova teorija je objavljena kao Essai sur les glaciers ("Ogled o glečerima"), stoje bilo prvo detaljno, znanstveno razmatranje o oleđivanju.

Louis Agassiz, koji se također preobratio na ledenjačko objašnjenje tih geoloških kurioziteta, istaknuo je i integrirao sve te geološke činjenice kako bi formulirao teoriju da je Veliko ledeno doba jednom zahvatilo Zemlju. To je objavljeno u njegovoj knjizi iz 1840. godine Etudes sur les glaciers ("Studije o glečerima"). U Svsreme glaciaire ("Glacijalni sustavi objavljenom 1847., prikazao je daljnje dokaze prikupljene diljem Europe, koji su podržali njegovu teoriju. Godine 1846. Agassiz je putovao u Ameriku gdje je otkrio još više dokaza o oleđivanju, a 1848. prihvatio je položaj na Harvardu.

Od 1870. teorija da su davno postojala razdoblja raširenog leda bila je opće prihvaćena od strane znanstvene zajednice.


Zemljina orbita i ljuljanje

Sa znanstvenim općeprihvaćenim mišljenjem da je Veliko ledeno doba postojalo krenula je potraga kako bi se našlo što ga je uzrokovalo. Prva teorija, koju je uveo Joseph Adhemar, temeljila se na otklonu naprijed-nazad Zemljine osi tijekom razdoblja od 22.000 godina, koji se općenito povezivao sa precesijom ravnodnevica (smatra se da je 25.800 godina danas najtočniji broj). Kako vrijeme prolazi, zviježđa se polako mijenjaju na određeni datum (tipično se mjeri na proljetnu ravnodnevicu ), krećući se unatrag kroz Zodijak. Danas Sunce izlazi u zviježđu Riba na proljetnu ravnodnevicu. Tijekom 2000 godina prije toga ["doba Ribe], izlazilo je u Ovnu. Tijekom idućih dvije tisuće godina, počevši oko 2070., izlazit će u Vodenjaku. Taj priklon Zemljine osi naziva se ravninom kosine i ona se proteže prema van kako bi činila veliki krug u nebeskoj ravnini, poznat kao ekliptika. Taj kut se naziva nagib ekliptike i sadašnja inklinacija je na 23,5 stupnjeva prema okomici, ali varira od 24,5 do 22,1 stupnjeva. Kao stoje poznato, taj kut Zemljine osi određuje godišnja doba u umjerenim klimatskim područjima. Prema Adhemarovoj teoriji, koja god polutka imala dulju zimu iskusila bi ledeno doba. Prema tome, svakih 11.000 godina pojavilo bi se po jedno ledeno doba naizmjence na jednoj polutci, a potom na drugoj. James Croll, samouki učenjak i nekadašnji nadstojnik na Andersonian College and Museumu u Škotskoj, prigovarao je Adhemarovoj teoriji. On je zaključio da su najuvjerljivija pokretačka sila iza promjene klime bile varijacije u Sunčevom zračenju koje pogađa Zemlju, nazvano insolacija, kao rezultat Zemljine orbitalne putanje, koja je eliptična i može se mijenjati do pet posto tijekom vremena. Taj ekscentricitet utječe na količinu Sunčevog zračenja koje pogađa Zemljinu površinu kod afela (naše najudaljnije mjesto od Sunca) i kod perihela (naše najbliže mjesto od Sunca).

Prema Crollovoj teoriji, smanjenje u količini Sunčevog zračenja tijekom zime pogoduje nakupljanju snijega, ali to će rezultirati dodatnim gubitkom topline zbog odbijanja sunčeve svjetlosti natrag u svemir.

Ako nastupi zima kad je Zemlja blizu Sunca, temperature će prirodno biti više od uobičajenog; ali ako nastupi zima kad je Sunce udaljenije, temperature će biti niže nego obično. Prema tome, ako polarno područje jedne polutke postane hladnije, izmjenjujući vjetrovi će biti snažniji na toj polutci i tople ekvatorijalne oceanske struje će se prebaciti prema suprotnoj polutci, dalje povećavajući gubitak topline. Da je Zemljina putanja kružna, sporo ljuljanje uopće ne bi imalo učinka na klimu. Svako godišnje doba javljalo bi se na istoj udaljenosti od Sunca. Međutim, budući je insolacija na sjevernoj polutci izvan faze s onom na južnoj polutci, Croll je vjerovao da bi se ledena doba izmjenjivala sa sjeverne na južnu polutku.

lako se teorija o izmjenjujućim ledenim dobima pokazala pogrešnom, Crollove ideje su postavile osnovu za uzročnost ledenog doba. On je bio prvi koji je prepoznao važnost oceanskih strujanja, Sunčevog zračenja i ekscentriciteta Zemljine orbite u stvaranju jednog objašnjavajućeg modela. Godine 1876. Croll je bio imenovan članom Londonskog Royal Societvja. U ranom 20. stoljeću Milutin Milanković, profesor matematike, fizike i astronomije na Univerzitetu u Beogradu, obnovio je Crollovu teoriju insolacije i prionuo zadaći potankog opisivanja insolacije na osnovi Ludvvig Pilgrimovih zadnjih izračuna Zemljine orbite.

On je pokazao da je insolacijom dominirao 23.000-godišnji ciklus i zaključio da bi ledena doba bila najintenzivnija kad je Sunčevo zračenje palo ispod određenog praga. Budući da krivulja insolacije ima jedan približan 100.000-godišnji ciklus, on je vjerovao da bi se takav jedan ciklus mogao vidjeti u ledenim dobima. Pronicavo je iznio ideju da bi sjeverna polutka dominirala zato jer je sadržavala dvije trećine Zemljine kopnene mase. Pokrenuta količinom Sunčevog zračenja na sjeveru, ledena doba na obje polutke bila bi sinkronizirana.

Milankovićeva teorija insolacije bila je napuštena kad su procjene starosti, koje je omogućilo radiokarbonsko datiranje, pokazale da je određivanje vremena u njegovim proračunima ledenih doba bilo netočno. Međutim, proučavanja izotopa iz sedimenata s morskog dna tijekom 1960-tih i 1970-tih, koja su se fokusirala na promjene u Zemljinoj klimi, ponovo su oživjela njegovu teoriju. Sedimenti iz dubokog mora koji sadrže ovojnice malih organizama nalik planktonu, nazvanih fomminiferi, sadrže povijest klimatske promjene.

Kad su živi, ti organizmi se fiksiraju na dva tipa kisikovih atoma: obilan i poznatiji izotop kisik-16 i kisik-18. Kisik-18, teži izotop, obogaćen je u morskoj vodi; lakši atom je nađen u većim koncentracijama u snijegu i ledu. Kad god je iz oceana ekstrahirana voda kako bi činila više leda, ostavljena je posjetnica u kisiku. To obogaćenje, sa kisika-16 na kisik-18, viđeno je u vapnenačkim ovojnicama foraminifera (koje se sastoje od CaC03). Vapnenac se taloži iz morske vode, tako da kisik koji izgrađuje vapnenačke kristale odražava sastav morske vode. Analiziranjem izotopa kisika u foraminiferima, znanstvenici mogu odrediti kada je Zemlja proizvela više ledenjaka i vremenska razdoblja kad su nastupila ledena doba. U sedimentima s morskog dna otkriveni su dokazi o 100.000-godišnjem kao i o 41.000-godišnjem i 23.000-godišnjem klimatskom ciklusu. Ali, još uvijek postoje neriješena pitanja.

U ledenjačkim podacima izgleda da 100.000-godišnji ciklus dominira, sa slabijim 41.000-godišnjim ciklusom i 23.000-godišnjim najslabijim od svih. Međutim, u teoriji insolacije obrnuto je: 23 000-godišnji ciklus dominira, a kao najslabiji javlja se 100.000-godišnji ciklus.


Uzdizanje Himalaja i globalna klima

Jedna od najnovijih teorija za objašnjavanje ledenih doba povezuje promjene u globalnoj klimi s jednim od Zemljinih najimpresivnijih geoloških obilježja: Himalajama. Prema teoriji koju je 1988. predložila Maureen Raymo, profesorica u istraživanju u znanosti o Zemlji sa Bostonskog Univerziteta, kako su Himalaje rasle velika količina stijena bila je izložena prirodnim silama. Monsumske kiše natopile su zemlju i naličje izloženog stijenja je erodiralo. Taj proces kemijske izloženosti atmosferskim prilikama ekstrahirao je toliko ugljičnog dioksida iz atmosfere da su globalne temperature pale, aktivirajući tako jedno ledeno doba. Kako bi pokazala da je to bio slučaj, Raymo se okrenula proučavanju sedimenata s morskog dna i stroncija.

Postoji nekoliko tipova (izotopa) stroncija, svaki s različitom atomskom masom. Stroncij-87, najteža vrsta, ispran je u more kemijskim atmosferskim djelovanjem na stijenje. Lakša vrsta, stroncij-86, oslobođen je širenjem morskog dna i dolazi iz duboke unutrašnjosti Zemlje. Uspoređujući količine tih izotopa u različitim slojevima, Raymo je vjerovala da će naučiti koji proces je bio aktivniji u bilo kojoj točki vremena. Prije trideset i pet milijuna godina stroncij-87 dramatično je porastao, što se podudaralo s uzdizanjem Himalaja.

S dokazom o stronciju, Maureen Raymo misli da je riješila zagonetku ledenih doba. Prvo, uzdizanje Tibetske regije intenziviralo je indijske monsume. Zatim su monsumske kiše erodirale planine izvlačeći ugljični dioksid iz zraka. Na kraju, s manje ugljičnog dioksida, atmosfera se postupno hladila.


Oceanske struje i novo ledeno doba

lako su različite oceanske struje poznate već neko vrijeme, znanstvenici su nedavno odredili da oceanske struje igraju ključnu ulogu u klimi i vremenu. Novo istraživanje je pokazalo da plitke, tople struje sa Pacifika teku prema zapadu, oko Afrike, a zatim sjeverno duž afričke i europske obale. Tijek tih voda održava Europu blagom, nasuprot njenom pandanu, Labradoru, preko Atlantika. To zapadnu Europu opskrbljuje s trećinom one topline kojom to čini Sunce, i dio je globalnog oceanskog sustava koji održava klimatski status quo.

U sjevernom Atlantiku Golfska struja nosi toplinu u obliku tople vode prema sjeveru i istoku. I kako se kreće prema sjeveru, ona isparava i prenosi svoju toplinu na obalna područja. Topla voda postaje slanija s isparavanjem i kad dosegne zemljopisnu širinu Islanda njena gustoća doseže točku koja je spušta prema dnu. Tada postaje dio povratnog ciklusa hladne vode i teče prema jugu u Atlantik, prema Antarktiku, oko Afrike i natrag prema Pacifiku pokraj Australije. Ako bi na neki način tople vode prestale kružiti, Europa bi ušla u mini ledeno doba. Nedavne studije pokazuju da je to moguće i da je sadašnji prijenosni pojas u sjevernom Atlantiku ne-predvidiv. Od kraja zadnjeg ledenog doba, arktička ledena kapa nastavila se topiti, puštajući svježu vodu u sjeverni Atlantik. Ako previše svježe vode ulazi u ocean (razvodnjavajući tako njegov sadržaj soli i održavajući ga manje gustim) neće potonuti i pridružiti se povratnim strujama pri dnu; ostat će tamo gdje jest, priječeći tople struje da uđu i mijenjajući tako klimu Europe.

Hladna, slana voda koja teče od južnog Atlantika i prema istoku blizu antarktičke obale tone u dubine, potičući tako njen pritisak na međupovezani sustav oceanskih struja. Prema Wallaceu Broeckeru sa Columbia Univerziteta, New York, antarktičke površinske vode tonu samo za trećinu vrijednosti nego što su pred stotinu godina. Ako je to točno, usporavanje u antarktičkoj dubokoj struji učinit će antarktičko područje hladnijim, a Golfsku struju toplijom. Sadašnji trend globalnog zagrijavanja počeo je tijekom 1880-tih, no tijekom 1970-tih čovjek je tomu pružio poticaj. Broecker vjeruje da je to zagrijavanje ljudski izazvano i da se bori protiv prirodnog trenda hlađenja.


Dolazeći komet

Donald Patten predlaže sasvim drukčiju teoriju što se tiče uzroka ledenog doba - onu koja uključuje katastrofu globalnih razmjera, lako se njegova ideja čini isto toliko teološki motiviranom kao i znanstvenom, on nudi dobro istraženo i uvjerljivo objašnjenje učinaka koje bi "bliski promašaj" nekog kometa imao na Zemljinu klimu. On također razmatra motive i vjerovanja - gotovo kreacionističko opovrgavanje geološkom uniformita-rijanizmu - i daje povijest znanstvenika i pisaca priznajući katastrofični pristup Zemljinoj geologiji. Od 1920-tih George McCready Priče, Byron C. Nelson, Alfred M. Rehvvinkel, Henry Morris, Charles Hapgood, IvanT. San-derson, Immanuel Velikovski i Dolph E. Hooker, među ostalima, nosili su stijeg iznenadnog katastrofičnog pristupa tumačenju ledenih doba.

Fenomen koji nude Patten i drugi koji daje stanovitu snagu njihovim postavkama bizarni je dokaz o smrznutim mamutima koji je još i danas zagonetka, lako mamuti nisu jedine životinje koje su nađene smrznute (rinocerosi, ovce, konji, goveda, lavovi, tigrovi i bizoni također su nađeni), kao jedna izumrla vrsta bili su u prvom planu znanstvenog istraživanja. Njihovi ostaci, ponekad čitavi, nađeni su u Sibiru i na Aljaski na desetke tisuća, i opskrbili su svijet trenutnim zalihama bjelokosti. Rusija ima 2000 godina staru tradiciju opskrbe bjelokošću sa Sibirskih otoka. Između 1880. i 1900. godine blizu 20.000 kljova uzeto je s jednog jedinog otoka. Procijenjeno je da bi u Sibiru moglo još uvijek biti zakopano do tri milijuna mamuta. Prema jednom članku iz National Geographica, stručnjaci procjenjuju da je tamo 600.000 tona bjelokosti još uvijek dostupno i moguće ga je pronaći. Iznenadna katastrofa, poput udara asteroida ili bliskog prolaska kometa, dobro prolazi u tumačenju smrti milijuna životinja. Njena prethodnica se vidi u najvećem izumiranju svega krajem razdoblja Krede, kad je udar divovskog asteroida rezultirao izumiranjem dinosaura.

U svojoj teoriji bliskog prolaska kometa Patten također objašnjava formiranje planinskih lanaca i zašto su raspoređeni u luku duž kontinenata. Kad se taj ledeni posjetitelj suviše približio Zemlji, postao je zarobljen u orbiti na period od devet mjeseci, kružeći kao još jedan mjesec. U dva navrata, kad je došao sasvim blizu, njegovo gravitacijsko privlačenje vršilo je snažnu silu ne samo na oceane, stvarajući divovske plimne valove, već također i na Zemljinu rastaljenu jezgru. Magma u jezgri reagirala je uvelike na isti način kao što to čine oceani na gravitacijsku silu. Kao rezultat, sa svakim bliskim prolaskom kometa, val rastaljenog kamena bio je povučen prema gore, sileći Zemljinu koru prema gore.

Kako je taj komet plesao u Zemljinoj orbiti, led koji se izdvojio iz njegove mase bio je u velikim količinama pohranjen kroz elektromagnetsko otklanjanje. [Napomena: teorija "prljave grude snijega" osporavana je teorijom plazmenog kometa.Ur.] Prema Pattenovoj teoriji, šest milijuna kubičnih milja leda bilo je izbačeno i na sjevernu i na južnu polutku - led sa temperaturom od -150°F. U središnjim čvorištima led je mogao biti tri milje debeo i tanjio se na rubovima. Led se pojavio iznenada, ne tijekom dugog vremenskog razdoblja. Samo to, prema teoriji, objašnjava iznenadno smrzavanje milijuna životinja.

Patten također argumentira da oblik ledenih pokrova odgovara teoriji o bliskom prolasku kometa. Ledenjaci veličine kontinenta iz zadnjeg ledenog razdoblja bili su najdeblji oko središta. Iz današnje klime na Antarktiku znamo da kod središta kontinenta pada vrlo malo snijega zbog nemogućnosti hladnog i suhog zraka da zadrži vlagu. To je napuštena pustoš od kamena i šljunka. Međutim, na rubovima postoje znatne snježne oborine zbog međusobnog prožimanja toplog, vlažnog i hladnog zraka. Kad bi snijeg bio primarni činitelj u stvaranju leda ledenog doba, tada bi njegovo nakupljanje bilo obilnije na periferiji a ne u središtu.


Lutajući polovi

Jedan od najintrigantnijih ljudskih elemenata teorije o tatajućim polovima profesora Charlesa Hapgooda jest da je Albert Einstein vjerovao da je istraživanje tog predmeti poželjno i da "ne bi bilo opravdano a priori odbaciti tu ideju kao avanturističku". Einsteinovo pismo Charlesu fhpgoodu, datirano na 24. studenog 1952., objavljeno je Irttepgoodovoj knjizi The Path ofthe Pole: Alesto primam poruke od ljudi koji žele moj savjet u pogledu njihovih neobjavljenih ideja. Ne treba ni spominjati da te ideje vrlo rijetko posjeduju znanstvenu valjanost. Sama prva poruka, međutim, koju sam primio od g. Hapgooda, elektrizirala me. Njegova ideja je originalna, velike jednostavnosti, i - ako nastavi samu sebe dokazivati - od velike važnosti za sve što je vezano uz povijest Zemljine površine.

Hapgood je počeo svoje istraživanje lutajućih polova kao rezultat njegovog zanimanja za zemljopis i drevne mape, što je dovelo do njegovog ponovnog otkrića karte Pirija Reisa, rukom iscrtane turske pomorske mape koja je podigla prašinu još u 16. stoljeću. Prema njenim izvorima, mapa je bila nacrtana nekoliko godina nakon što je Columbo započeo svoje prvo putovanje prema Amerikama. Admiral Piri Reis, kartograf te mape, zabilježio je daje njegova mapa svijeta bila izvedena iz vrlo starih referentnih mapa. Pobližim ispitivanjem Hapgood je primijetio prisutnost sferne trigonometrije u izgledu mape i detaljno poznavanje globalnog zemljopisa koje je uključivalo obalnu liniju Antarktika u nekom davnom vremenu kad je ovaj bio slobodan od leda. Mapa je bila točna u vrijeme kad nitko nije mogao poznavati obalna područja Antarktika. To je potaknulo Hapgooda da potraži neko objašnjenje što ga je naposljetku dovelo do njegove kontroverzne teorije.

Prema Hapgoodovoj teoriji lutajućih polova, svakih 20.000 do 30.000 godina Zemljine kontinentalne ploče naglo se gibaju kao cjelina preko velikih udaljenosti. Taj fenomen, poznat kao pomicanje kontinenata, zbiva se i danas ali znatno sporijim tempom. Njegova teorija kaže da ako se pojave uvjeti koji stvaraju neravnotežu u Zemljinoj giroskopskoj vrtnji, Zemljine ploče će se gibati na takav način da vrate Zemlju u uravnoteženu vrtnju.

Geološki pokazatelj koji sugerira da su polovi mogli biti u različitim položajima tijekom Pleistocena impresivan je. Koristeći geomagnetske pokazatelje i karbonsko datiranje, Hapgood prepoznaje položaje četiriju prijašnjih polova i mapira njihove prijelazne putanje. Prije kojih 11.600 godina, prema kraju Pleistocena, Sjeverni pol se pomicao prema njegovom sadašnjem položaju u Arktičkom oceanu; prije 50.000 godina bio je u Hudsonovom zaljevu; prije 75.000 godina bio je u Greenlandskom moru; a prije 120.000 godina pol je bio na Yukonskom teritoriju u Kanadi.

Kako se to pomicanje može javiti, jednostavno je objašnjeno Zemljinom strukturom. Mi živimo na kori, vanjskoj plohi, koja se sastoji od šest glavnih kontinentalnih ploča i nekoliko manjih. Unutrašnja jezgra sastoji se od čvrstog željeza, koje je okruženo vanjskom jezgrom od tekućeg željeza. Jezgru okružuje plašt, koji se sastoji od rastaljenih stijena (donji plašt) i krutih stijena (gornji plašt). Gornji plašt i kora su labavo povezani i mogu kliziti jedan preko drugog, čiji je najneznatiji efekt pomicanje kontinenata. Teorijski, svaki sloj se može gibati neovisno o drugim slojevima. Prema Hapgoodu, gornja dva sloja mogu kliziti ako se primijene određene sile, dok jezgra, os i orbita planeta ostaju nepromijenjene.Teži dio glasi - koja sila uzrokuje klizanje? Prema Hapgoodovom mišljenju, centrifugalni moment ledenih kapa, ekscentričnih prema polovima, daje tu silu. Težina leda na polovima stvara neravnotežu u Zemljinoj vrtnji. S vremenom to se pojačava do točke kad je potrebna promjena kako bi se ispravila neravnoteža. Hapgood je shvatio da nije trebao čitav planet promijeniti položaj oko svoje osi kako bi održao svoju ravnotežu. Trebala se pokrenuti samo vanjska kora, upravo kao što labava kora oguljene naranče može kliziti oko unutrašnjeg ploda. Predvidio je katastrofično i dramatično kretanje čitave kore koje je omogućilo polarnim ledenim kapama da se otope u novoj, toplijoj klimi. Led bi se tada počeo stvarati na novim polovima, čekajući idući pomak. Brzo kretanje kore, naravno, stvaralo bi pustošenje u okolišu. Ako je sadašnja razina seizmičke i vulkanske aktivnosti bila rezultat pomicanja ploča između jednog i četiri centimetra na godinu, mnogo brži tempo promjene vjerojatno bi bio apokaliptičan. Na koji god način da su se polovi pomakli, regionalne klime posvuda dramatično bi se izmijenile. Premješten polarni led otopio bi se, uzrokujući nevjerojatne potope. Nova polama područja zamrznula bi se u relativno kratkom vremenskom razmaku, gotovo trenutno ubijajući život koji je bio priviknut na topliju klimu. Područja približavanja klima pomaknula bi se; pustinje bi primile kišu, dok bi kišne šume postale pustinje. Biljke i životinje trebale bi se prilagoditi na nove uvjete ili izumrijeti. Dokazi upućuju na to.

Smrznuti nanosi tla, kamena, biljnih i životinjskih ostataka, obično poznati kao muck, postoje na Aljaski. Profesor Frank Hibben sa Univerziteta New Mexico objašnjava: "Na mnogim mjestima aljaski muck je upakiran sa životinjskim kostima i ostacima u teretnim vagonima. Kosti mamuta, mastodonata, nekoliko vrsta bizona, konja, vukova, medvjeda i lavova pričaju priču o životinjskoj populacijLunutar te smrznute mase leže iskrivljeni dijelovi životinja i stabala izmiješani s ledenim staklom i naslagama treseta i mahovine. Izgleda kao daje usred nekakve kataklizmičke katastrofe prije deset tisuća godina čitav svijet živućih životinja i biljaka bio iznenada zamrznut usred gibanja, poput nekakve mračne šarade. Iskrivljena i potrgana stabla su nagomilana u iscijepane mase...barem četiri značajne naslage vulkanskog pepela mogu su otkriti u tim nalazištima, iako su krajnje iskrivljene i izobličene." U katranskim jamama La Brea u južnoj Kaliforniji više od 565 vrsta životinja je fosilizirano u ljepljivom katranu (asfaltu) pred nekih 10.000 godina.Tijekom prvog iskapanja 1906. znanstvenici su našli koštano ležište koje je sadržavalo preko 700 lubanja sabljastog tigra. Kombinirane sa vučjim lubanjama, u prosjeku ih je bilo 20 po kubnom yardu. Tamo je postojalo više kostiju nego katrana i otkrivene su "slomljene, razmrskane, iskrivljene i izmiješane u najheterogeniju masu", gotovo identičnu mućku sa Aljaske. Pronađeno je također stotinu tisuća fosiliziranih ptica, što predstavlja preko 138 vrsta od kojih je 19 izumrla.

Tijekom tog istog vremenskog razdoblja, mamuti su bili ubijeni na sličan način. John Massev Stevvart, pišući u Smithsonianu, procijenio je da je više od 500.000 tona mamutskih kljova bilo zakopano duž sibirske arktičke obale. Nekoliko tuceta smrznutih mamutskih leševa nađeno je sa još netaknutim tkivom kao stoje Jarkovski mamut. Uginuli su iznenada, a u njihovim želucima nađena je neprobavljena biljna tvar koja je uključivala travu, zvončiće, divlji grah i ljutić. Znanstvenici su zaključili da su neki od mamuta uginuli od gušenja, ali općenito, uzrok smrti nije ustanovljen.

Pomak Sjevernog pola iz Hudsonovog zaljeva na njegov sadašnji položaj u Arktičkom oceanu objasnio bi zagonetna izumiranja i masovna pokapanja koja su se zbila krajem Pleistocena. U vrijeme pola u Hudsonovom zaljevu, sjeverna sibirska obala imala bi istu zemljopisnu širinu kao stoje danas ima Japan, daleko izvan Arktičkog kruga. Ali kad su se polovi pomaknuli, klima bi se vrlo brzo promijenila unutar nekoliko dana iz ljetne savane gdje su mamuti pasli travu u smrznutu pustoš. U njegovoj teoriji Hapgood također objašnjava sile koje formiraju planine kao funkciju gravitacije, lako su sile koje izgrađuju planinu očito složene, načela su jednostavna za objasniti. Kako se jedno područje kopna kreće prema polu, pošto polumjer i opseg Zemlje postaju kraći, postoji manje površinsko područje za gibanje. (Arktički krug i ekvatorijalni opseg razlikuju se za 13.000 milja.)

Postoji višak površine, i taj se, povučen gravitacijom, mora presaviti. Planine ne bivaju povišene, već se površina povlači bliže Zemljinoj jezgri. Sila gravitacije preko velikog područja savija površinu u malo područje da uskladi njen novi položaj na zemaljskoj kugli. U suprotnom smjeru, kako se kopno odmiče od pola, mora se proširiti. Pojavit će se glavni usporedni rasjedi sa manjim rasjedima pod pravim kutevima. Gdje se ti rasjedi jave, rastaljena stijena odozdo ispunjava raspuklinu. Prema Hapgoodu, pokretanja kopna prema i od ekvatora tijekom milijuna godina proizvela su planinske lance kojima se danas divimo.


Galaktički superval

Još jedna, novija teorija objašnjava da je globalno zagrijavanje krajem zadnjeg ledenog doba bilo rezultat kozmičkog fenomena poznatog kao galaktičkisuperval,a predložio ju je fizičar dr. Paul LaViolette. Prema LaVioletteu, svakih 13.000 do 26.000 godina galaktička jezgra (ispupčenje [u galaktičkom disku; op.prev.] gdje postoji golemi broj zvijezda) emitira intenzivno kozmičko zračenje. To zračenje, kojeg čine visoko-energetski elektroni i elektromagnetsko zračenje (od radio-valova do X-zraka i gama-zraka), izjedruje iz jezgre Galaktike u "supervalu" koji putuje brzinom bliskom brzini svjetlosti. Kad superval konačno dosegne naš Sunčev sustav, nekih 28.000 svjetlosnih godina od galaktičke jezgre, on mijenja ponašanje Sunca. Naš Sunčev sustav obavijen je kozmičkom prašinom i krhotinama koji su poznati kao Oortov oblak. Prema La-Violetteovoj teoriji, kad superval prođe kroz taj oblak, on sa sobom donosi veliku količinu prašine, a kad ta prašina dosegne Sunce ona služi kao gorivo za sunčevu peć. Kao rezultat, pojačava se aktivnost Sunčevih bljeskova a Sunčeva korona i fotosfera se povećavaju - s drastičnim klimatskim učincima po Zemlju. Povećana Sunčeva aktivnost uzrokovala bi iznenadne periode zagrijavanja za Zemljinu klimu. Štoviše, kozmičke čestice koje su ušle u Zemljinu atmosferu bile bi uhvaćene Zemljinim magnetskim poljem i činile bi pojaseve zračenja u gornjoj atmosferi. U jednom jedinom danu, energija unesena u Zemljinu atmosferu bila bi ekvivalentna

Milijardu-tonskoj hidrogenskoj bombi. Ti klimatski efekti trajali bi nekoliko tisuća godina.

Prema LaVioletteu, jedan takav superval bio je odgovoran za drastične klimatske promjene kakve je naš planet prošao prije 15.300 i 14.150 godina stoje naposljetku prekinulo ledeno doba i uzrokovalo izumiranje brojnih vrsta. On također vjeruje da dokazi sugeriraju da su se zbila dva posebno intenzivna Sunčeva bljeska pred oko 12.840 godina i 12.730 godina, proizvodeći velike izbačaje koronalne mase koji su zahvatili Zemlju. LaViolette vjeruje daje iznenadno superzagrijavanje bilo odgovorno za pokretanje naglog otapanja ledenjaka i kontinentalno plavljenje.


Stalno ledeno doba ili bez ledenog doba uopće?

Različite hipoteze koje objašnjavaju Veliko ledeno doba javljaju se kao kolekcija teorijskog "beri i odaberi". Svaka je potkrijepljena znanstvenim dokazom i ima svoje poklonike. Svaka govori priču o Zemljinoj prošlosti i sve padaju u jednu od dvije opće kategorije: one koje postuliraju polaganu, postupnu klimatsku promjenu i one koje opisuju iznenadan katastrofičan početak ledenog doba. Međutim, Hapgood u svojoj teoriji o pomicanju pola podrazumijeva da ledeno doba nije nikada postojalo. No, to je stvar percepcije, zemljopisno govoreći, pošto je tu uvijek jedno postojeće ledeno doba blizu polova. Sjeverna Amerika bila je smještena blizu Arktičkog kruga i bila je prirodno prekrivena ledom zbog svog položaja, kao što su bili i različiti polovi prije toga (i kao stoje naš sadašnji Sjeverni pol). Uz izuzetak formiranja planina, mehanizmi pomicanja pola u biti su isti kao polagano pomicanje kontinenata, samo što se oni javljaju tijekom mnogo manjeg vremenskog razdoblja. To je, naravno, učinilo Hapgoo-dovu teoriju kontroverznom.

Bez obzira je li ledeno doba bilo prirodni fenomen ili rezultat nekog međuzvjezdanog posjetitelja, klima je drastično promijenila život onih koji su bili na životu. Poznata je geološka činjenica da su krajem zadnjeg ledenog doba, oko 10.000 godina prije Krista, mnoge sjevernoameričke vrste izumrle, uključujući mamuta, kamilu, konja, Ijenivca, pekarija (svinjoliki kopitasti sisavac), antilopu, američkog slona, rinocerosa, divovskog pasanca, tapira, sabljastog tigra i divovskog bizona. Što god da je uzrokovalo ledena doba, to je također utjecalo na klime nižih zemljopisnih širina u Središnjoj i Južnoj Americi.Te zemlje su također iznijele na vidjelo dokaz o masovnim izumiranjima. Mehanizam koji je doveo te životinje do njihovih grobova još uvijek je zagonetka.



0 autoru:

Edvvard F. Malkovvski je autor knjiga Sons of God - Daughters ofMen ["Božji sinovi - ljudske kćeri"] (Bits of Sunshine Publishing Co., 2003.), Before the Pharaohs [ "Prije faraona'] (Bear & Co., 2006.; pregled u NEXUS-u 13/06) i The Spiritual Technology ofAncient Egypt ["Duhovna tehnologija drevnog Egipta"] (treba biti objavljeno od Bear & Co. u studenom 2007.). Trenutno radi na novoj knjizi sa Christopherom Dunnom , autorom knjige The Giza Povver Plant (Bear & Co., 1998.; pregled u NEXUS-u 13/06). Radi kao razvijatelj softvera i istraživač povijesti u Champaignu, Illinois, SAD. Može ga se kontaktirati putem njegove internetske stranice http://www.sonsofgod-daughtersofmen.com/.

Ovaj članak bio je prvi puta objavljen kao "Ledeno doba: jedna od najvećih povijesnih misterija" na autorovoj internetskoj stranici

http://www.sonsofgod-daughtersofmen.com/iceage.htm.

Orgon, životna energija

Prije nešto više od deset godina jedan australijanac, garažni mehaničar, po imenu "Joe", sasvim slučajno, s namjerom da smanji potrošnju goriva na svom autu, konstruisao je jednu spravu koja je kasnije postala relativno poznata kao "Joe Cell," i uz pomoć koje je postalo moguće pokretati motor automobila na tzv. "energiju nulte tačke." Sam uređaj se sastoji od metalnog vanjskog kućišta (anoda) u kome se nalazi nekoliko cilindara od kojih su jedni neutralni a drugi pozitivnog polariteta; i oko pola litre vode.

Nakon prvog testiranja ovog uređaja, Joe je primjetio da njegov automobil nije potrošio ni kap goriva. Daljim ispitivanjem on je primjetio da ta ćelija proizvodi određenu energiju neobičnih svojstava, koja njemu do tada nije bila poznata. U svakom slučaju, bilo je očigledno da se tu ne radi ni o kiseoniku niti o vodoniku, tj. jednoj od dvije supstance koje zvanično zajednički tvore vodu. Znači, u vodi se nalazilo još nešto, nešto što je za Joe-a u to vrijeme bila misterija.

Orgon, Prana, Chi, Akaša, Baraka, Bioplazma, Biodinamični eter, Brahma, Dige, Mana, Manitu, Fluoroplazmična energija, Mungo, Bio-kosmička energija, Digin, Neutralna sila, Tahionska energija, Tondi, Vril, Skalarna energija, Telezma… ili životna energija, je nešto što je oduvijek bilo prisutno u ovom univerzumu, a nekima još i odavno poznato. Čini se da svojstva i potencijali te, za većinu nas još uvijek misteriozne sile, ruše postavke na kojima počiva ova naša "koncenzusna realnost". Tako se i "elita," koja samu sebe smatra vlasnikom, kako nas, tako i ove oblasti postojanja, već odavno trudi, iz petnih žila, da i ova istina ne postane dio naše objektivne realnosti.

Čini se da u realnosti koju nam oni prezentiraju, ionako nema mnogo mjesta za istinu. To je vjerovatno zbog toga što bi nas istina mogla osloboditi od njihove kontrole. Isto tako, sve su prilike da će nam orgon ostati misteriozan onoliko dugo dok ne odlučimo da izvadimo glavu iz pijeska, i počnemo sami njome razmišljati.

Malo je poznato da je Dr Wilhelm Reich još oko 1930. godine (zvanično) otkrio životnu energiju, koju je on nazvao – Orgon. Reich, inače rodom Austrijanac, diplomirao je na medicinskom fakultetu u Beču 1922. godine, a onda je zajedničkim radom sa Sigmundom Frojdom postao i jedan od pionira psihoanalitike. Kao protivnik fašizma, Reich je napustio Austriju 1939. godine i prešao u USA, gdje je najviše radio na proučavanju orgona. Još u to vrijeme on je počeo sa proizvodnjom orgonskih akumulatora i 'orgonskih topova,' uređaja za modifikaciju klime koje je nazvao "cloud-busters" (razbijači oblaka). Reich je bio uvjeren da se orgon može upotrebljavati za razne pozitivne svrhe, međutim, kao i mnogi drugi naučnici koji su se našli na pragu otkrića i primjene besplatne energije, Reich je uhapšen od strane američke vlade, njegova laboratorija kao i knjige na temu orgona su mu spaljeni, podaci o njegovom radu zataškani a ni on sam nije uspio da izađe živ iz zatvora. Umro je u zatvoru, navodno od infarkta.

Postoje i podaci da je ova energija bila poznata i Nikoli Tesli, kao i načini za njenu proizvodnju i distribuciju, koji bi obezbjedili da svi mi danas imamo na raspolaganju besplatnu energiju. O smanjenju zagađenja planete da ne pričamo. U svakom slučaju, ova akcija "kontrolnog sistema matriksa" samo je usporila napredak na proučavanju životne energije, koja još uvijek zvanično ne postoji, dok su tzv. "naučnici iz podzemlja" tiho nastavili sa radom na njenom proučavanju, razvijanju određene tehnologije koja je u stanju da aplicira orgon u pozitivne svrhe kao i publikacijom literature na tu temu.

U ovom tekstu navešćemo samo par primjera primjene ove energije, kao i neke od njenih osnovnih karakteristika. Čitaoci koje interesuje ova tematika, u ovom tekstu će naći sasvim dovoljno informacija da sami započnu sa svojim ličnim istraživanjem ove sile, kao i metoda njene moguće upotrebe.


ORGONSKA ENERGETSKA ĆELIJA – MARK I

Teško je znati koliko se u ovom momentu ljudi besplatno vozi na orgon u Australiji. Vjerovatno se radi o nekoliko hiljada. Teško je previdjeti i koliko dugo će to trajati, jer mnogi predviđaju da kad upotreba orgona dostigne određeni prag, umješaće se i vlada donošenjem nekog zakona tipa "zabrane korištenja bilo kakvih alternativnih izvora energije, osim konvencionalnih."

Stvar sa ovim tipom orgonske energetske ćelije počela je tako kad je još 1991. godine, jedan australijanac kojeg ćemo nazvati Joe "X," pokušao da konstruiše jednu spravu koja je trebala da proizvede vodenu paru a ona da potpomogne u pokretanju motora, tako da bi se uz njenu pomoć uštedila potrošnja goriva auta. Radilo se o jednom cilindru od nerđajućeg čelika u kome se nalazio jedan drugi cilindrični elemenat koji je bio perforiran. Joe je, navodno, zamislio da će spajanjem vanjskog cilindra sa pozitivnim nabojem akumlatora od 12V i unutrašnjeg sa negativnim, doći do ključanja vode u ćeliji. Onda bi on tu oslobođenu vodenu paru sproveo do glave motora kako bi ona pospješila rad cilindara i tako smanjila potrošnju goriva. Ta njegova prva ćelija je bila veličine 870mm x 100mm, napravljena od jedne cijevi od nerđajućeg čelika, koja je normalno bila sastavni dio jedne muzilice za krave. Jedan kraj te cijevi već je imao stakleni poklopac koji je normalno služio za posmatranje protoka mlijeka u muzilici, dok je Joe na drugi kraj tog cilindra montirao jedan okrugli poklopac od pleksiglasa na kome je ostavio otvor za izvod koji je vezao unutrašnji perforirani cilindar za negativni pol akumlatora.



Taj unutrašnji cilindrični elemenat bio je veličine 600mm x 87mm, sa perforiranim romboidnim rupama veličine 12mm x 8mm. Na kraju prve trećine vanjske cijevi, Joe
je napravio jedan izvod u obliku cijevi za kojeg je spojio plastično crijevo promjera oko 12mm. To plastično crijevo on je onda spojio sa dijelom karburatora koji je služio za pred-grijavanje goriva, misleći da taj uređaj snabdjeva gorivom glavnu komoru karburatora. Radilo se o vozilu tipa Rover V8 3500 SD1 koje je imalo jedan potpuno zatvoreni aluminijski motor, dok je model karburatora bio "Zenith" (sličan "SU" tipu karburatora.)

Kada je napunio ćeliju vodom, zatvorio je i povezao sa zasebnim akumlatorom od 12V, primjetio je kroz otvore sa strane, da je ćelija bila puna bijelih mjehurića, kao i bjeličastu paru koja se izdvajala ka površini vode. Joe je pretpostavio da se tu radilo o vodenoj pari. On je onda upalio auto na benzin, kao i obično i pustio ga da radi na leru. Zatim je iskopčao crijevo za dovod goriva. Motor je nastavio da radi cijelo vrijeme, iako nije više primao gorivo ! Međutim, rad motora nije više bio ritmičan kao normalno, te je Joe morao da mu pomjeri paljenje za skoro 80o kako bi ga vratio na normalu. Tako ga je ostavio da radi neko vrijeme, misleći da motor radi na vodenu paru. Kada je odlučio da ga ugasi, Joe je iskopčao ćeliju iz akumlatora, međutim, na njegovo iznenađenje, motor je nastavio da radi kao da se ništa nije desilo ! Motor se isključivao samo uz pomoć normalnog ključa koji inače služi za paljenje i gašenje auta. Joe je tada primjetio kako može da upali motor sasvim normalno uz pomoć anlasera, bez benzina i bez povezivanja ćelije sa akumlatorom. Neki od čitaoca koji se razumiju u automehaniku, već znaju da uređaj za pred-grijavanje goriva, u stvari, ni ne sprovodi gorivo do glavne komore karburatora. U stvari, on ne vodi nigdje, osim vanjskog omotaca kutije karburatora.

Od onoga što je Joe ovdje otkrio, normalnom čovjeku poćinje da se vrti u glavi. Sve ovo podrazumjeva da se do cilindara motora iz same orgonske ćelije ni ne dovodi nikakva eksplozivna smjesa. Jedini gas koji ovdje normalno ulazi u motor, to je obični zrak.
Šta se, u stvari, u ovom slučaju događalo, teško je objasniti. S obzirom da je motor radio bez mješavine nekog konvencionalnog goriva i vazduha, u ovom slučaju, gorivo je pristizalo iz nekog drugog izvora. Tako je Joe, ili slučajno uspio da poveže motor auta sa nekim tajnim izvorom alternativne energije, ili je uspio mentalno da kontroliše rad motora, uticajem svog uma na materiju. Treća mogućnost ne postoji. Međutim, Joe je bio zaprepašten ovim fenomenom, isto kao i svi ostali kojima je on to pokazao. On nije znao kako ta stvar funkcioniše, ono što je jedino znao, bilo je to da ona funkcioniše.

Čini se da je on uspio da se priključi na ono što neki nazivaju – energija nulte tačke.

Šta se ovom prilikom događa u cilindrima motora, to možemo samo nagađati ?! Da li se radi o imploziji, eksploziji ili kombinaciji ovih dvaju reakcija ?

Joe je kasnije modificirao svoju prvu orgonsku ćeliju - Mark I. Primjetio je da je manja ćelija isto toliko efikasna kao i velika, kao i to da je mnogo lakša za instalirati u auto. Skratio je dužinu ćelije na oko 435mm i instalirao je u auto tipa Rover, nekada u gepek a ponekad ju je držao i pored sebe u kabini auta. Joe kaže da se tu javljao i jedan manji problem. Ukoliko bi ostavio auto preko noći, ćelija bi se ispraznila, odnosno, njen električni naboj, međutim, on je taj problem rješavao tako što bi je ponovo priključio na akumlator u trajanju od neke 3 minute. Njegov auto marke Rover, normalno ima paljenje podešeno u blizini "gornje mrtve tačke," međutim, da bi motor normalno radio na orgonsku ćeliju, paljenje se moralo pomjeriti prema naprijed za nekih 80o. Joe naglašava da se paljenje na različitim tipovima auta mora različito i podešavati, kada se oni konvertiraju na "orgonski pogon." Još nešto veoma interesantno. Bilo koliko dugo da se auto vozi na orgonsku ćeliju, kazaljka koja pokazuje temperaturu motora stoji stalno na nuli. Motor ostaje hladan prilikom rada, radijator za vodu je takođe hladan, isto kao i auspuh ! Motor ne ispušta nikakve gasove.

(*Ovo je jedan od razloga zašto svi oni koji koriste ovaj oblik pogona u Australiji, skidaju ove uređaje prije nego što voze aute na tehnički pregled, jer je tamo obavezno
mjerenje emisije izduvnih gasova iz auspuha. Sada samo treba zamisliti kako objasniti mehaničarima u servisu zašto auto ne emituje izduvne gasove ?!)

Bez obzira što je njegova ćelija uredno funkcionisala, Joea je ipak kopkalo šta se to unutra događa, te ju je dao Ron-u Davis-u, profesoru na Unverzitetu Newcastle, u državi New South Wales, da je ovaj malo bolje ispita. Profesor Davis je veoma brzo riješio problem prekonoćnog gubitka električnog naboja ćelije, tako što je na nju instalirao jednu običnu bateriju od 1.5 V, s kojom se ćelija poveze kad nije u upotrebi, (negativni pol – uzemljenje, pozitivni pol za vanjski omotač ćelije). Joe je takođe primjetio da se iz te baterije uopšte ne troši energija, dok je ona povezana sa ćelijom !? (Profesor Davis je kratko nakon toga umro, navodno, usljed infarkta) Isto tako, ukoliko se za vrijeme vožnje orgonska ćelija samo na kratko poveže sa ovom baterijom od 1.5 V, snaga motora se drastično povećava ("turbo" efekat !).


TIP MARK II

Sljedeća ćelija, koju je Joe napravio, drastično se razlikovala od prve, tipa Mark I. U ovoj ćeliji on je koristio 7 ravnih okruglih čeličnih pločica poredanih u redu, jedna iz druge. Ove čelične pločice bile su debljine od oko 2mm, prečnika oko 100mm i upakovane u jedno kratko nabrano plastično crijevo. Jedna trećina njihovog radijusa bila je odstranjena kako bi se iznad tih pločica ostavio prostor za oslobađanje 'gasa.' Sve to je onda smješteno u "T – Profil" cijevi od PVC materijala.



Svaka pločica je bila smještena u jedan nabor cijevi, prilikom čega je razmak između njih bio nekih 8mm. Oba kraja cijevi su bila zatvorena sa poklopcima. Čelične pločice koje su se nalazile sa strane bile su pozitivno naelektrisane dok je centralna bila negativnog naboja. Dvije srednje pločice sa svake strane su ostavljene bez naelektrisanja, kao "neutralne pločice." Tokom daljeg eksperimentisanja, Joe je primjetio da je mnogo manje amperaže potrebno kako bi se naelektrisala ćelija koja ima neutralne pločice, od one koja se sastoji samo od anode i katode a i produkcija 'gasa' se poboljšala kod ovih ćelija sa neutralnim pločicama. Međutim, ova ćelija je imala i određene nedostatke u smislu da nije lako podnosila tenziju usljed razlike pritiska koja se javljala u ćeliji kod dodatka i otpuštanja gasa pritiskom na pedalu (usljed čega je na mahove dolazilo do nagle produkcije kako orgona tako i pritiska na kućište ćelije.)


TIP MARK III

Joe se onda odlučio da proba sa koncentrično postavljenim cilindrima od nerđajućeg čelika smještenih u jednom debljem čeličnom kontejneru. U međuvremenu, primjetio je da ćelija ima jaču snagu kada se katoda električno poveže kroz dno ćelije (pri tome ona treba da se izoluje od anode).



Znaći, Mark III ćelija se sastojala od 5 koncentričnih cirkularnih čeličnih cilindara. Centralni cilindar, koji je otprilike prečnika 2.5cm, poveže se kroz dno ćelije sa negativnim nabojem, kao katoda. (Izoluje se od kućišta ćelije) Zatim slijede tri neutralna cilindra promjera 5cm, 7.5cm i 10cm, iste visine kao i anoda; i koncentrično poredanih od centra prema vani. Peti cilindar čini samo vanjsko kućište ćelije, koje bi trebalo biti takođe od nerdajućeg čelika i debljine od najmanje 3mm. Vrh anode (poklopac) trebao
bi biti kupast ili zaobljen, kako bi omogućio usmjeravanje energije prema vrhu
ćelije. Gornja i donja strana cilindara koji ćine unutrašnji dio ćelije ne bi trebali biti
bliže od 2.5cm vrhu ili dnu kućišta. Svi cilindri moraju međusobno biti odvojeni uz
pomoć najboljih izolatora. Neki preporučuju graničnike od crne gume. U svakom slučaju, na principu ove 3-će orgonske ćelije, Mark III, danas su već razvijene mnoge njene
verzije. Sa nekih pola litre vode, auti prelaze neogranićen broj kilometara. Sama ćelija najvjerovatnije akumulira orgonsku energiju. Da li iz same vode ili iz 'okoline', uz pomoć vode, to za sada još uvijek nije potpuno jasno. Znači, radi se o orgonskom akumlatoru. Čini se da je trenutno najviše u upotrebi verzija orgonske ćelije sa 5 cilindara.


JOE CELL - OSNOVNE KARAKTERISTIKE

· Voda iz ćelije se ne troši

· Ćelija ostaje hladna dok radi (kao i motor od auta kojeg ona pokreće)

· Često potraje jedan određen period vremena dok motor počne da radi na određenu orgonsku ćeliju. On u početku počne da radi eratično i isprekidano.

· Ukoliko se ćelija odstrani iz auta, jedno određeno vrijeme treba da prođe da bi se motor ponovo vratio na svoj normalan rad na benzin.

· Ako je orgonska ćelija korištena u nekom autu tokom dužeg vremenskog perioda, motor automobila može da postane "energetski nabijen" i od tog momenta orgonska ćelija nije više ni potrebna da bi motor radio. Auto ide sasvim normalno i bez benzina i bez ćelije !?! (Još jedan od "neobjašnjivih fenomena" u koje je teško povjerovati !)

· Sve svjećice kao i njihovi kablovi mogu da se odstrane a auto će sasvim normalno da funkcioniše i bez njih, ukoliko se ne odstrani razvodna kapa i namotaj za paljenje motora.

· Ćelija ne mora da bude spojena sa unutrašnjošću motora. Dovoljno ju je samo staviti blizu motora.

· Da bi ćelija radila, voda se mora "elektrizirati".

· "Elektrizirana" voda se može presipati iz jednog kontejnera u drugi bez gubitka "naboja". (Mnogi koriste posebne ćelije za elektriziranje vode, kako bi izbjegli taloženje "sedimenta" na izolacione graničnike postavljene između cilindara)

· Ćelija traži specifičan stil konstrukcije, koji je za sada slabo razumljiv većini konstruktora.

· U vezi orgona i orgonskih akumulatora danas se razvila cijela jedna filozofija. U vezi sa svim tim, takođe se promoviše i mnogo mitova, odnosno, dezinformacija, te se čitaocima preporučuje oprez uz korištenje vlastitog razbora.

· Prisustvo različitih ljudi može različito da utiće na rad ćelije. (Čini se da između čovjeka i ove energije dolazi do određene interakcije ?!? Neki čak tvrde da su se za vrijeme svog rada sa orgonom izlječili od određenih teških oboljenja)


ORGON

"Ta kosmička OR energija prožima cijeli naš univerzum… ta energija nema masu i spontano pulsira" – Wilhelm Reich.


Neke Karakteristike Orgona

· Orgon nema masu, nema inerciju niti težinu, tako se ne može ni mjeriti konvencionalnim uređajima za mjerenje.

· Prisutan je svugdje, međutim njegova koncentracija varira od mjesta do mjesta i od vremena do vremena.

· Nalazi se u stalnom kretanju. Kreće se neravnomjerno od zapada prema istoku, brzinom dosta većom od brzine rotacije zemlje. Iz nekog od akumlatora ta energija se emituje u vidu cirkularnih pulsirajućih talasa.

· Negira zakon entropije. Kreće se od nižih koncentracija prema višim. Ovo je bitno za one koji eksperimentišu s orgonskom ćelijom. Ako se ćelija nalazi na nepovoljnoj lokaciji, onda će joj trebati više vremena da se aktivira a u nekim slučajevima neće se ni aktivirati. Tako se neke ćelije mogu aktivirati veoma brzo dok drugima nekada treba i nekoliko sedmica.

· Orgon je sposoban i da stvara novu materiju. U određenim okolnostima u ćeliji se formiraju različiti minerali koji su za sada nepoznati (ne radi se o sedimentu iz vode). Radi se o "puderu" bijele ili zelene boje koji se taloži na dno ćelije, što može da ometa njen pravilan rad. U slučaju pojave ove materije, ćelija se mora rastaviti, dobro očistiti, pa onda ponovo sastaviti.

· Orgon se može kontrolisati i manipulisati.

· Dolazi iz sunca u velikim količinama. Tako mu je i gustina najveća u popodnevnim časovima a najmanja negdje između 3 i 4 sata, ujutro.

· Vremenske prilike, vlaga, oblaci, temperatura, doba dana itd. mogu da utiću na proces akumuliranja orgona.

· Orgonska energija se kreće u pravcu magnetnog polja. U odnosu na neko električno polje, kreće se pod pravim uglom.

· Voda upija orgon. To je i jedan od razloga zašto se voda koristi u ćeliji. Vrsta vode koja se sipa u ćeliju takode može da bude veoma bitna. (Navodno, izvorska voda je najbolja za korištenje u orgonskoj ćeliji)

· Orgonska energija ima dva polariteta. Tako možemo imati pozitivnu i negativnu orgonsku silu.

· Orgonska energija može da probije ili da se kreće kroz sve do sada poznate materijale. Može da prođe kroz blok od željeza debljine 20 metara. Stoga ni u kom slučaju ne treba misliti da mi tu energiju držimo "zarobljenom" u kućištu Joe-ćelije. Čini se da ona ostaje unutra samo zato što ona to hoće. Ono kako se čovjek koji radi sa orgonom treba postaviti, to je da uz pomoć orgonske ćelije on stvara određene uslove u kojima se ta energija može "saditi" i "uzgajati." (Čini se da materijali na bazi polimera ipak mogu zaustaviti ili otežati prodor orgonu)

· Sporo se kreće kroz provodnike. Treba mu oko 20 sekundi da bi prošao kroz žicu dužine 50 m. Za eksperimentatore to bi značilo da trebaju da pričekaju bar 30 s, nakon što ukopčaju ćeliju, da bi primjetili jedno konzistentno dejstvo orgona.

· Orgon ima tendenciju da se kreće prema gore, vertikalno. To treba imati na umu prilikom sklapanja Joe-ćelije.

· Orgon ne može da se zadrži u ćeliji ili u vodi duže od jednog sata. To objašnjava zašto ćelija 'iscuri' ukoliko nije u upotrebi i zašto se koristi ona baterija od 1.5V.
Ona u stvari održava jedan nizak nivo elektrolize, dovoljan da se u ćeliji proizvede upravo onoliko orgona koliko 'istekne' iz nje napolje. Baterija u tom slučaju samo održava "proces uzgoja" orgona u ćeliji.

· Pojas radijacije mu je dosta širok, najmanje 50m u slučaju Joe-ćelije.

· Orgon prati zakone optike. Prizma može da ga odbija pod uglom, isto kao i ispolirane površine. (Korištenjem zakona optike možemo smanjiti i oticanje orgona iz Joe ćelije)

· Orgonska energija okruzuje samu sebe izmjeničnim okruglim poljima suprotnih polariteta. (To se može koristi kod određivanja prečnika cilindara i razmaka između njih kod optimizacije ćelije)

· Orgon je osjetljiv na živa bića. Čini se da je stanje svijesti čovjeka koji eksperimentiše sa orgonom i njegov odnos, kako prema toj energiji, tako i prema životu uopšte, veoma bitan !?! (Čini se da ova energija ima svoju vlastitu svijest i inteligenciju !?!)

· Orgon se može koncentrirati sve do jedne određene tačke. Kad koncentracija orgona u Joe-ćeliji dosegne svoj maksimum, orgon će se početi pretvarati u električnu energiju i naći načina da se u tom obliku i isprazni.

· Torziona orgonska polja prenose informaciju bez transmisije energije, a propagiraju se kroz fizičke medije ne ulazeći ni u kakvu interakciju s njima.

· Torziona orgonska polja ne mogu se zakloniti uz pomoć većine materijala, osim sintetičkih materijala na bazi polimera.

· Svaki fizički objekat, bilo žive ili nežive prirode, posjeduje svoje vlastito karakteristično torziono orgonsko polje.

· Svi permanentni magneti posjeduju svoje vlastito orgonsko torziono polje.

· Torziono orgonsko polje može se stvarati uz pomoć geometrijske distorzije fizičkog vakuma. To se može demonstrirati uz pomoć piramide, kupe, cilindra, trokuta itd.

· Aluminijum, slično ogledalu, može ("optički") da odbije orgonsko torziono polje (reflekcija).

· Orgon prolazi kroz sve materijale, ali različitom brzinom.


KAKO SASTAVITI JOE-ĆELIJU, ORGONSKI AKUMLATOR

Napomena : Prije sastavljanja Joe-ćelije za pogon auta, preporučuje se da se prvo napravi jedna Probna Ćelija, kako bi se na osnovu nje uvjerili da stvar funkcioniše i vidjeli osnovni principi djelovanja orgona. Ona će manje i da košta a takođe je u stanju da pokreće motor.


Probna Ćelija – Za Eksperimetalne Svrhe

Lista dijelova :

· 1x, providna staklena tegla (može i od akriličnog materijala) prečnika 150mm i visine oko 200mm. Mora imati poklopac !

· 1x, komplet od 5 cilindara od nerđajućeg čelika promjera 2.5mm, 5mm, 7.5mm, 10mm i 125mm

· 18x, graničnik (izolator) promjera 12mm, od ebonita ili crne gume (postavljaju se između cilindara kako bi održali ravnomjerno rastojanje između njih)

· 1x, 250mm kaiš od nerđajućeg čelika

· 2x, zakivak čelični

· 1x, 500 mm crijevo koje se skuplja na povišenoj temperaturi – njime se obloži onaj čelični kaiš (izolacija)

· 2x, akrilični držaći – montiraju se sa strane ćelije tako da se ona može prihvatiti za njih.



Petocilindrična Orgonska Ćelija, Joe-Cell

Trenutno se ovaj tip ćelije najviše koristi. Lista dijelova (u inčima) :

· 1x, komplet ispoliranih cilindara od nerđajućeg čelika, prečnika 1, 2, 3 i 4 inča - dužine oko 8 inča

· 2x, vanjski cilindar prečnika 5 inča

· 1x, donja pločica sa navojem – 5 inča, čelični prsten s navojem, kako bi se pločica pričvrstila kao dno ćelije; (ovdje je potreban tokarski stroj)

· 1x, poklopac u obliku kupe

· 24x, graničnici od ebonita (1/2 inča x 1/2 inča) ili nekog drugog izolacionog materijala

· 1x, zavrtanj od nerđajućeg čelika, 3 inča x 1 inča, matica i šajba

· 2x, izolatori od plastike, (najlon), za izlazno mjesto zavrtnja kroz vanjski cilindar

· izvod promjera 24mm (na poklopcu ćelije) na kojeg se pričvrsti aluminijska cijev koja vodi do motora

· cjevčica od nerđajućeg čelika koja se montira na zavrtanj, kako bi pridržavala unutrašnje cilindre, odnosno, odvajala ih od dna ćelije


Dijelovi 4-cilindrične ćelije i njen konačni oblik :












Dijelovi 5-cilindrične ćelije i njen konačni oblik :



Položaj izolatora (raspored graničnika i 5-cilindrična ćelija, dijelovi) :












Napomena : Ovim tekstom sam imao namjeru samo da objasnim osnovne principe orgonske energije i Joe-cell. Onima koji žele eksperimentisati preporučujem da skupe što je moguće više informacija na ovu temu, prije nego što otpočnu sa eksperimentima. Dosta informacija (i dezinformacija !) može se trenutno naći preko interneta a postoje i brošure kao npr. Experimenter's Guide to the Joe Cell, Alex Schiffer; How to Run Your Car on Zero Point Energy, itd… Postoji i jedan negativni oblik orgonske energije (DOR) koji nastaje kada se orgonska energija izloži negativnim uticajima iz okoline i koji može biti štetan po zdravlje (Oranur Efekat). Prilikom rada sa orgonom treba izbjeći blizinu katodnih cijevi (TV, Kompjuter itd.), mikrovalnih pećnica, fluorescentnih svjetala, mobilnih telefona, radio, TV i telefonskih odašiljaća, nuklearnih postrojenja itd.

DA LI JE UNIVERZUM HOLOGRAM?

DA LI OBJEKTIVNA REALNOST STVARNO POSTOJI, ILI JE OVAJ UNIVERZUM SAMO JEDNA FANTAZIJA ?



1982. godine dogodio se jedan vrlo značajan događaj. Na Pariškom Univerzitetu tim naučnika pod vodstvom profesora fizike, Alaina Aspecta, izveo je jedan od možda najvažnijih eksperimenata 20-tog vijeka. O ovome vjerovatno niste ništa čuli na televiziji. Ukoliko ne pratite naučnu literaturu, vjerovatno niste čuli ni za profesora Aspecta, iako danas ima puno onih koji vjeruju da njegovo otkriće može da promjeni temelje na kojima počiva današnja nauka.

Aspect i njegovi saradnici su otkrili da su pod određenim okolnostima subatomske čestice kao npr. elektroni u stanju da momentalno prenesu informaciju jedan drugome bez obzira na to koliko su jedan od drugog udaljeni. Apsolutno nije bitno da li se radi o razdaljini od 10 metara ili 10 biliona kilometara. Na neki način jedna čestica u svakom momentu zna šta druga čestica radi. Problem sa ovim poduhvatom je taj da on ruši Ajnštajnovu postavku u koju se dugo vjerovalo tj. da ne postoji ništa brže od brzine svjetlosti. S obzirom da je putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti ravno proboju vremenskog zida, ova potresna postavka dovela je do toga da određeni fizičari pokušavaju na veoma elaborirane načine da preispitaju Aspectove nalaze. Dok je sve ovo inspirisalo i neke da ponude čak i mnogo radikalnija objašnjenja.

David Bohm, profesor fizike sa Londonskog Univerziteta, na primjer, vjeruje da Aspectovi nalazi potvrđuju da objektivni realitet ne postoji, tj. da uprkos tome što nam se ovaj univerzum čini da je materijalne prirode on je u suštini samo jedna fantazija, odnosno hologram gigantskih proporcija.

Da bi razumjeli Bohmovu tvrdnju, čovjek mora prvo da razumije bar nešto o tome – šta je to u stvari hologram. Hologram je tro-dimenzionalna fotografija napravljena uz pomoć lasera.

Da bi se napravio jedan hologram, objekat koji će biti fotografisan prvo mora da se izloži svjetlosnom snopu lasera. Kada se onda prema njemu usmjeri svjetlosni snop drugog lasera, svjetlost ovog drugog lasera će se odbijati od reflektirane svjetlosti prvog lasera. Potom se rezultirajući uzorak interferencije (prostor gdje se svjetlost obaju lasera isprepliće) snimi fotografskim aparatom. Kada se ovaj film iz aparata razvije na njemu se može vidjeti samo jedan vrtlog isprepletenih svijetlih i tamnih linija. Međutim, kada se ovaj film ponovo izloži laserskoj svjetlosti, pojaviće se tro-dimenzionalna slika originalnog objekta.

Tro-dimenzionalost ovog objekta nije jedina stvar vrijedna pomena. Ako se hologram jedne ruže prepolovi i onda izloži laserskom snopu svjetlosti, svaka polovina će još uvijek da sadrži sliku cijele ruže. I tako ako bi onda opet prepolovili ove dvije polovine, svaki komadić filma će da sadrži doduše manju ali ipak originalnu sliku cijele ruže. Za razliku od obične fotografije, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina.

"Cjelina u svakom djeliću" je osobina holograma koja nam pruža jedan potpuno nov način razumjevanja strukturalne organizacije i reda, jer tokom većeg dijela svoje istorije zapadnjačka nauka se nosila predrasudom da je najbolji način da se prouči neki fizički fenomen, bilo da se radi o jednoj žabi ili o atomu, da se on disecira te da se onda proučavaju njegovi sastavni djelovi. Hologram nam pokazuje da postoje stvari u univerzumu koje ne mogu da se podvrgnu jednom ovakvom pristupu. Ako pokušamo da rastavimo nešto što je holografično sastavljeno, nećemo dobiti nikakve dijelove, nego, samo manje cjeline.

Uvidjevši ovo, Bohm je sugerisao jedan novi način interpretacije Aspectovog otkrića. Bohm vjeruje da glavni razlog što su subatomske čestice ostale u kontaktu nije taj što one u stvari šalju neki signal jedna drugoj, nego je u tome što je, u stvari, njihova sama separacija u suštini samo jedna iluzija. On tvrdi da na jednom dubljem nivou realnosti ove čestice ne predstavljaju individualne entitete, nego su samo produžeci nečega što je na svom fundamentalnom nivou isto.

Da bi to malo bolje dočarao ljudima, Bohm je ponudio sljedeće objašnjenje :

Zamislite jedan akvarijum sa ribicom unutra. Zamislite takođe da vi niste u stanju da direktno vidite taj akvarijum, nego da vaše znanje o njemu dolazi preko dvije televizijske kamere od kojih je jedna postavljena ispred a druga sa strane akvarijuma. Kad sve ovo posmatrate na dva monitora, vjerovatno ćete pretpostaviti da je na svakom od njih druga ribica. S obzirom da kamere snimaju akvarijum iz različitih uglova, svaka slika će biti malo drugačija. Međutim, poslije malo dužeg posmatranja ove dvije ribice, zaključiće te da postoji neka određena veza između njih.

Kada se jedna od njih okrene, i druga se takođe malo pomakne, mada ne na baš isti način; kada je jedna ribica okrenuta prema prednjoj strani akvarijuma, drugu vidimo s njene bočne strane. Ako vam nije poznata cijela pozadina ove situacije, možete čak zaključiti da ove ribice imaju neki način međusobne momentalne komunikacije, mada se očigledno ne radi o tome. To je upravo ono, kako kaže Bohm, što se događa između subatomskih čestica u Aspectovom eksperimentu.

Prema Bohmu, ova očigledno brža od svjetlosti komunikacija između dvije subatomske čestice, govori nam, u stvari, da postoji jedan dublji nivo realnosti koji nam još uvijek nije poznat, jedna mnogo kompleksnija dimenzija izvan ove naše koja je analogna sa akvarijumom. Bohm dodaje, mi vidimo objekte kao npr. ove subatomske čestice odvojene jedne od drugih, jer vidimo samo jedan dio njihove realnosti. Ove čestice nisu odvojeni "djelovi", nego aspekti jedne dublje cjeline koja je isto toliko holografične prirode i nedjeljiva kao i ona ruža koju smo maloprije pomenuli. I pošto je sve u fizičkoj realnosti sastavljeno od ovih "eidolona", i sam univerzum je jedna projekcija, tj. hologram.

Kao dodatak svojoj fantomskoj prirodi, ovakav univerzum će posjedovati i druga zapanjujuća svojstva. Ako je očigledna odvojenost ovih subatomskih čestica iluzorna, to znači da su na jednom dubljem nivou realnosti sve stvari međusobno beskrajno povezane. Elektroni atoma ugljika u ljudskom mozgu su u međusobnoj vezi sa subatomskim česticama koje čine svakog lososa koji pliva, svako srce koje kuca i svaku zvijezdu koja treperi na nebu. Sve je prožeto svim drugim, sve prožima sve ostalo. Iako ljudska priroda ima tendenciju da definiše, klasifikuje i svrstava sve fenomene ovog univerzuma, sva ta kategorizacija je u stvari vještačka, jer je cijela priroda, u svojoj suštini, nešto kao jedna tkanina, pletivo bez šavova i rubova.

U holografskom univerzumu, čak se ni na vrijeme i prostor ne može gledati kao na neke fundamentalne principe. Koncept lokacije nekoga ili nečega, jednostavno pada u vodu, jer u njemu ništa nije u stvarnosti ni odvojeno od svega drugog, sve je jedna cjelina. Tako se vrijeme i tro-dimenzionalni prostor mogu posmatrati kao i ona riba kad se posmatra na dva TV monitora, odnosno kao projekcija jednog dubljeg realiteta.

Na jednom svom dubljem nivou, sama realnost je u svojoj suštini jedan super-hologram u kome prošlost, sadašnjost i budućnost simultano egzistiraju. To nam sugeriše da bi jednog dana, ukoliko bi imali odgovarajuće sposobnosti, mogli da dosegnemo taj superholografični nivo našeg realiteta i izdvojimo iz njega scene i događaje iz davno zaboravljene prošlosti.

Šta sve još ovaj hologram sadrži u sebi, to je još uvijek jedno veliko pitanje. Ako dozvolimo, za svrhu ove rasprave, da je super-hologram jedan matriks koji je rodio sve ostalo u našem univerzumu, na kraju krajeva, on sadrži svaku subatomsku česticu koja postoji i koja je ikada postojala – svaki mogući oblik materije i energije, od snježne pahulje pa do kvazara, od plavog kita pa do gama zraka. Na ovo se može gledati kao na kosmičku robnu kuću "Svega Što Postoji".

Iako Bohm priznaje da mi nemamo načina da saznamo šta sve još leži sakriveno u ovom superhologramu, on se usuđuje da tvrdi kako nemamo razloga za pretpostavku da ovaj hologram ne sadrži i mnogo više. Ili kako on kaže, možda je ovaj superholografični nivo realnosti samo jedna obična pozornica iza koje leži jedan beskonačan potencijal za
dalji razvoj. Bohm nije jedini naučnik koji je zaključio da je naš univerzum jedan superhologram. Radeći nezavisno na polju istraživanja rada mozga, neurofiziolog Karl Pribram, iz Stanforda, takođe je postao uvjeren o holografskoj prirodi realnosti. Pribrama je privukao holografski model kada je rješavao zagonetku kako i gdje je memorija uskladištena u mozgu. Decenijama su raznovrsne studije pokazivale da umjesto da
je memorija ograničena na jedno specifično područje u mozgu, ona je u stvari rasprostranjena po cijelom mozgu. U seriji eksperimenata u orjentaciji, dvadesetih godina prošlog vijeka, naučnik koji se bavio proučavanjem mozga, Karl Lashley, zaključio je da bez obzira koji dio mozga je odstranio pacovu, nije bio u stanju da uništi njegovu sposobnost ostvarivanja specifičnih i kompleksnih radnji kojima je bio naučen neposredno pred operaciju. Jedini je problem bio da niko nije bio u stanju da pruži objašnjenje mehanizma "cjeline svakog djelića", odnosno prirode skladištenja memorije.

Kada se Pribram, šezdesetih godina prošlog vijeka, sreo sa pojmom holografije, zaključio je da je našao objašnjenje za kojim je tragao ovaj naučnik, koji je proučavao rad mozga. Pribram vjeruje da memorija nije inkodirana u neuronima (nervnim ćelijama) ili grupama neurona, nego u unakrsnoj strukturi koju obrazuju nervni impulsi kad struje kroz mozak, tj. na isti način kako je formiran uzorak interferencije čestica laserske svjetlosti koje prožimaju površinu djela filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim rječima, Pribram vjeruje da je mozak sam po sebi – hologram.

Pribramova teorija takođe objašnjava zašto ljudski mozak može da uskladišti toliko mnogo informacija, na tako malom prostoru. Utvrđeno je da ljudski mozak ima sposobnost da upamti preko 10 milijardi bit-a (jedinica memorije prim.prev.) informacije, u toku jednog prosječnog ljudskog života (to je, grubo rečeno, približno količini informacija sadržanih u 5 tomova Enciklopedije Britanike).

Slično tome, takođe je otkriveno da pored ostalih sposobnosti, hologrami posjeduju nevjerovatan kapacitet za skladištenje informacija – jednostavno promjenom ugla pod kojim dva laserska snopa padaju na određeni dio fotografskog filma, moguće je "složiti" nekoliko različitih slika na istom mjestu. Već je dokazano i to, da se na samo jednom kvadratnom centimetru filma može uskladištiti i do 10 milijardi bit-a informacije.

Naša izvanredna sposobnost da izvučemo potrebnu informaciju iz ogromnog skladišta naše memorije postaje razumljiva ako naš mozak funkcioniše na holografskom principu. Ako vas prijatelj upita na šta prvo pomislite kad on izgovori riječ "zebra", vi ne morate da preturate dugo po nekom ogromnom cerebralnom dosijeu, da bi došli do odgovora. Umjesto toga asocijacije "prugasta", "slična konju", i "afrička životinja", momentalno će vam pasti na pamet.

Jedna od najnevjerovatnijih karakteristika načina čovjekovog razmišljanja je ta, što je svaki djelić jedne informacije u međusobnoj korelaciji sa svim ostalim djelovima informacije; a to je i jedna od karakteristika holograma, jer svaki djelić holograma je beskrajno isprepleten sa svim ostalim djelovima, i to je možda najbolji prirodni primjer jednog sistema međusobne korelacije.

Uskladištenje memorije nije jedina neurofiziološka zagonetka koja postaje mnogo razumljivija kad se uzme u obzir Pribramov holografski model mozga. Druga je, kako to mozak uspijeva da prevede lavinu frekvencija kojima je neprestano obasipan od strane čula (svjetlosne vibracije, zvučne vibracije itd.) u stvarni svijet naše percepcije.

Inkodiranje i dekodiranje vibracija je upravo ono što hologram najbolje radi. Upravo zato što hologram i funkcioniše kao neka vrsta sočiva tj. objektiva, odnosno uređaja za prevođenje, koji je u stanju da pretvori jedan, na prvi pogled nerazumljiv, konglomerat vibracija - u jednu cjelovitu sliku, Pribram vjeruje da mozak takođe predstavlja jednu vrstu objektiva koji se koristi holografskim principima kad matematički pretvara, preko čula primljene vibracije – u unutrašnji svijet naše percepcije.

Jedan veliki broj dokaza sugeriše da se mozak koristi holografskim principima prilikom obavljanja svoje funkcije. Pribramova teorija zadobija sve veću podršku među neurofiziolozima.

Argentinsko – italijanski naučnik, Hugo Zucarelli, nedavno je proširio ovaj holografski model i na svijet akustičnih fenomena. Začuđen činjenicom da su ljudi u stanju da lociraju izvor zvuka bez potrebe da okrenu svoju glavu, čak i u slučaju da čuju na samo jedno uho, Zucarelli je otkrio da se ova sposobnost može da objasni holografskom teorijom. Zucarelli je takođe razvio tehnologiju holografskog zvuka, odnosno tehniku snimanja zvuka koja je u stanju da reproducira akustične tonove sa jednim izvanrednim realizmom.

Pribramovo vjerovanje da naš mozak matematički konstruiše "tvrdu", odnosno, opipljivu realnost oslanjajući se na prijem vibracija, takođe je zadobio veliku eksperimentalnu podršku. Naučnici su otkrili da su naša čula osjetljivija na mnogo širi spektar frekvencija, nego što se to prije smatralo. Tako su npr. naučnici otkrili da je naš vizuelni
sistem takođe osjetljiv i na zvučne vibracije, da naše čulo mirisa djelomično ovisi o tzv. "osmičkoj frekvenciji" i da su čak čelije našeg tijela osjetljive na široki spektar frekvencija. Ova otkrića sugerišu da se u holografskom domenu mozga ove vibracije razvrstavaju, sortiraju i pretvaraju u konvencionalnu percepciju.

Pribramovog holografski model najviše zapanjuje, kada se poveže sa Bohmovom teorijom. Jer ako je "čvrstoća" svijeta samo njegova sekundarna osobina, i ono što je tamo je, u stvari, samo jedan "oblak" frekvencija, i ako je i mozak samo jedan hologram koji samo odabira i razvrstava neke od vibracija iz ovog oblaka i matematički ih pretvara u percepciju, šta je to onda – objektivna realnost ?

Ili, jednostavno rečeno, ono što nazivamo objektivnom realnošću - ne postoji. Istočnjaćke religije već odavno drže da je materijalni svijet – Maya, samo jedna iluzija, i to što mi mislimo kako se nalazimo i krećemo u fizičkom svijetu, - i to je jedna iluzija.
Mi smo u stvari "prijemnici" koji plutaju po kaleiodoskopičnom okeanu vibracija, i ono što mi "izvučemo" iz njega i pretvorimo u fizičku tj. materijalnu realnost, je samo jedan od bezbrojnih kanala izvučen iz ovog superholograma.

Ovu novu i frapantnu sliku realnosti, koja je sinteza Bohmovih i Pribramovih gledišta, danas nazivaju "holografskom paradigmom". Dok je mnogo naučnika pozdravilo ovu teoriju samo sa jednim hladnim skepticizmom, ima dosta i onih koje je ona oduševila. Jedna mala grupa naučnika, koja se sve više i više širi, vjeruje da je ovo najprecizniji model koji je nauka o realnosti mogla ikada da dosegne. I još više, mnogi vjeruju da ovo može da riješi neke od misterija koje nauka nikada prije nije bila u stanju da objasni, odnosno da je došlo vrijeme kada i na "paranormalno" možemo da gledamo kao na sastavni dio prirode. Mnogi naučnici, uključujući Bohma i Pribrama, primjetili su da mnogi para-psihološki fenomeni postaju mnogo razumljiviji, ako imamo u vidu holografsku paradigmu.

U univerzumu u kome su individualni mozgovi u suštini nedjeljivi djelovi jednog većeg holograma i sve je beskrajno isprepleteno, telepatija je samo jedan običan pristup jednom od nivoa holograma. Očigledno je mnogo lakše za razumjeti kako informacija može da putuje od uma individue "A" do uma individue "B", na velikim razdaljinama, a takođe objašnjava i mnoge nerješene zagonetke na području psihologije. Posebno, kako tvrdi naučnik Grof, holografska paradigma nam nudi i bazu za razumjevanje mnogih zbunjujućih fenomena koji se javljaju kod pojedinaca za vrijeme promjenjenog stanja svijesti.

Pedestih godina prošlog vijeka, dok se bavio istraživanjem na temu upotrebe LSD-a u psiho-terapijske svrhe, Grof je imao jednu pacijentkinju koja je iznenada postala uvjerena da je preuzela identitet jednog praistorijskog reptilskog bića, ženskog pola.
Za vrijeme ove svoje halucinacije, ona ne samo da je detaljno opisala kako se osjećala inkapsulirana u tom obliku, nego je i primetila da muški pripadnici ove rase imaju na glavi djelove kože šarolikih boja, koji podsjećaju na riblju krljušt. Ono što je najviše zapanjlilo Grofa, bilo je to da ova žena nije imala apsolutno nikakvo predznanje o ovim stvarima. U jednom kasnije razgovoru sa jednim zoologom, ovaj je potvrdio kako određene vrste reptila imaju na glavi šarene krljušti, i te boje imaju važnu ulogu u seksualnom uzbuđivanju ženki. Iskustvo ove pacijentkinje nije jedino. Za vrijeme svog istraživanja, Grof se susreo sa mnogo primjera regresije pacijenata i njihove identifikacije sa gotovo svakom živom vrstom evolutivnog stabla. On je takođe otkrio da je kroz ova iskustva saznao i mnogo do tada nepoznatih zooloških detalja, koji su se kasnije ispostavili kao tačni.

Regresija ljudske svijesti u životinjsko carstvo nije jedini psihološki fenomen s kojim se Grof susreo. On je imao i pacijente koji su uspjevali da dosegnu zonu neke vrste kolektivnog ili rasnog "besvješća". Osobe koje nisu do tada imale mnogo edukacije odjednom su bile u stanju da u detalje opišu zoroasterske pogrebne rituale, ili neke scene iz indijske mitologije. U drugim slučajevima, pojedinci su podnijeli ubjedljive izvještaje o svojim opažanjima za vrijeme vantjelesnih putovanja, letimičnog bacanja pogleda na neke događaje iz budućnosti kao i događajima iz svojih prošlih života, odnosno, inkarnacija.

Tokom svog daljeg istraživanja, Grof je primjetio da se isti ovaj spektar fenomena javlja i u terapeutskim seansama bez korištenja droga, odnosno, hemijskih supstanci. Zajednički elemenat ovih iskustava bilo je prevazilaženje granica individualne svijesti osobe, premoštavanje granica ega i vremena-prostora. Grof je nazvao ovakva iskustva "transpersonalnim doživljajima", i šezdesetih godina prošlog vijeka osnovao je jednu granu psihologije koja se zvala "transpersonalna psihologija" i koja se striktno bavila istraživanjem ovakvih fenomena.

Iako je Grofova novoosnovana "Asocijacija Transpersonalne Psihologije" veoma brzo skupila oko sebe veliki broj zainteresovanih naučnika i postala jedna respektivna grana psihologije, godinama ni Grof ni njegove kolege nisu uspjeli da ponude teoriju koja bi objasnila ove bizarne psihološke fenomene kojima su sami bili svjedoci. Ali i ovo se promjenilo sa pojavom holografske paradigme.

Kako je Grof nedavno primjetio, ako je um dio jedne neprekidne cjeline, lavirint koji je u vezi ne samo sa svakim drugim umom koji postoji ili koji je postojao, kao i sa svakim atomom, organizmom i područjem prostora i vremena, činjenica je da je on u stanju da povremeno napravi upade u ove teritorije, i tako ni transpersonalna iskustva se ne čine više toliko zagonetna.

Holografska paradigma takođe ima implikacije i u tzv. "tvrdokornim" naukama kao što je biologija. Keith Floyd, psiholog na Virginia Intermont koledžu ukazuje da ukoliko je materijalitet realnosti samo jedna holografska iluzija, onda više ne možemo ni da kažemo da je mozak taj, koji stvara svijest. Prije bi se moglo tvrditi da svijest kreira oblik mozga kao i tijela - i svega ostalog oko nas što mi interpretiramo materijalnim.

Ovakav zaokret u načinu gledanja na biološku strukturu doveo je naučnike do tačke na kojoj se i medicina kao i naše gledanje na proces iscjeljenja, može takođe transformirati holografskom paradigmom. Ako je fizička struktura tijela samo jedna holografska projekcija svijesti, onda je sasvim jasno da je svako od nas više lično odgovoran za svoje zdravlje, nego što to moderna medicina priznaje. Ono na šta sada gledamo kao na jednu remisiju bolesti, odnosno povlačenje simptoma, može u stvari da bude posljedica promjena u svijesti, koje opet uzrokuju promjene na hologramu tijela.

Slično tome, nove i kontraverzne tehnike lječenja kao npr. vizualizacija mogu dosta da pomognu zbog toga što u holografskom domenu, realnost slike koju smo zamislili nije ništa manja od realne "realnosti".

Čak i vizije i doživljaji koje smatramo neprirodnim, postaju objašnjivi uz pomoć holografske paradigme. U svojoj knjizi "Pokloni Nepoznatih Stvari", biolog Lyall Watson opisuje svoj susret sa indonezijskom ženom – šamanom koja je bila u stanju, izvodeći jedan ritualni ples, da učini da jedna kompletna aleja drveća jednostavno – ispari. Watson dalje kaže da dok su on i ostali posmatrači zapanjeno posmatrali sve ovo, žena je učinila da se drveće ponovo vrati gdje je i prije bilo, onda opet da nestane, pa ponovo se pojavi… i tako nekoliko puta zaredom.

Iako današnja nauka nije u stanju da objasni ovakve događaje, iskustva kao ova postaju mnogo jasnija ako je materijalna realnost samo jedna holografska projekcija.

Možda se mi slažemo oko toga šta je tamo, a šta nije, zato što je ono što nazivamo "koncenzus realnošću" formulisano i ratifikovano na nivou ljudske svijesti na kom su svi naši umovi neprekidno isprepleteni.

Ako je ovo istina, onda je to najznačajnija implikacija holografske paradigme od svih ostalih, jer to znači da iskustva kao ona što ih je Watson imao, nisu svakodnevna samo zato što mi nismo programirali svoju svijest tj. vjerovanja da im mi to dozvolimo.
U holografskom univerzumu ne postoje nikakve granice koje nas sprečavaju da promjenimo "tkaninu" realnosti.

Ono što mi percipiramo kao realnost, je samo jedno grubo platno koje čeka na nas, da na njemu naslikamo sliku kakvu želimo. Sve je moguće, od savijanja kašike snagom našeg uma pa do fantastičnih iskustava koje je Kastaneda doživljavao za vrijeme njegove interakcije sa Don Huanom, jer je čarobnjaštvo - naše od rođenja stečeno pravo. Sve ovo nije ni manje ni više čudnije od naše sposobnosti da ostvarujemo realitete kakve želimo, u našim snovima. Mi smo mađioničari, od rođenja.

I zaista, čak i naši najfundamentalniji stavovi o realnost postaju sumnjivi, jer u jednom holografskom univerzumu čak su i događaji koji na prvi pogled nemaju veze jedan s drugim, već unaprijed bili određeni. Sinhronizam ili slučajnosti sa smislom, odjednom postaju jasni, a na sve u realnosti bi trebalo da se gleda kao na jednu metaforu, jer čak i najslučajniji događaji mogu da otkriju neku simetriju u svojoj pozadini.

Da li će nauka prihvatiti Pribramovu i Bohmovu holografsku teoriju, ili će ona biti osuđena na smrt, ostaje da se vidi. Međutim, ono što se sa sigurnošću može reći, ona je već ostavila jak utisak na način razmišljanja mnogih naučnika. I u slučaju da se dokaže da holografski model ne pruža najbolje objašnjenje za momentalnu komunikaciju, kada dvije subatomske čestice međusobno šalju informacije jedna drugoj, u najmanju ruku, kako primjećuje Basil Hiley, profesor fizike sa londonskog Birbeck koledža, "Aspectovo otkriće pokazuje da moramo biti spremni da uzmemo u obzir radikalno nove poglede na realnost."